Posljednjih mjeseci intenzivno se družim s Jose Saramagom. Nosim njegove rukopise u krevet, ručam s njime, doručkujem. Slike koje satavlja u rečenice kao medicinskim skalpelom izrezuju mi kožu, zarezuju žile i prodiru u crvena krvna zrnca, a i ona druga.…
Sometimes I forget that I am touched by the sun, to birches friendly inclined. That I am the one helping the wind to be visible, illuminated by gold, carefree and playful, ready to play with butterflies. Sometimes in the morning…
Ponekad zaboravim da sam suncem dodirnuta, prijateljski brezama naklonjena. Da sam ona koja pomaže vjetru da bude vidljiv, zlatom obasjana, bezbrižna i razigrana, spremna na igru s leptirima. Ponekad jutrom postajem smežurana kao kakva starica, zapuštena i napuštena kao stara…
Welcome traveler! I was waiting for you, leave your handbag on the side next to your legs, take off your coat and have a tea with me. I will prepare it from plants that know the will of your heart…
Dobrodošao putniče! Očekivala sam te...Ostavi svoju torbu sa strane, pokraj nogu, skini svoj kaput i popij čaj sa mnom. Pripraviti ću ga od biljaka koje poznaju želju srca tvoga i mirisom te odvesti u zaboravljene kutke djetinjstva i snova.…