Put svakog čovjeka upisan je u njegovo ime.

Njegovo ime, upisano je u knjigu puta. Knjiga je kao šuma.

Nema preskakanja i kratica na putu kroz mračna poglavlja.

Al ponekad kroz guste krošnje, mrak i tamu, nekim čudom, na naša ramena slete bijele golubice.

Rasporede se kao zrake sunčeve, kao zrake mjesečeve i odjenu nas u zlatne, srebrene haljine.

Krila krenu rasti sama od sebe. Noć se otvori zvijezdama, šuma zaigra, a vrijeme postane ples.

Na trgu ispred Kapetanove kule, u jedan, ljetni ponedjeljak, stajala sam raširenih ruku dočekujući goste kojih nije bilo.

Da smanjim vrijeme praznine, krenula sam slučajne prolaznike pozivati na izložbu „Riječ”.

Kao neka stjuardesa bez aviona i putnika, kao vikarica, a bez vike, kao neka Brodarica, ali bez mora i vidikovca.

Koliko sam gorljiva bila, čovjek koji je na trg slučajno zalutao, mogao je pomisliti da prodajem izlet brodom, u zalazak sunca i fotkanje s dupinima uz večeru od svježih norveških dagnjica te da ću biti plaćena od bogatog Rusa po broju prodanih ukrcaja.

Po entuzijazmu kojeg sam godinama gajila u sebi, uskoro je u Kuli trebalo biti toliko ljudi, da si slučajno bio tamo, mogao bi im hodati po glavama i stići nesmetano do vrha trećeg kata i od tamo hraniti ribe galebovima. Ili obrnuto. Čak u jednog se pretvoriti.

I onda bi s visoka na dolje gledao kako hrle ljudi sa svih strana, žure da ne zakasne na riječ, dvije, na priču.

Čudio bi se kako ljudi uspjevaju trčeći, trpati u sebe cijele kugle sladoleda.

Sladoled koji bi nesmetano i usprkos njihovoj halapljivosti kapao po fino opeglanim, lanenim hlačama, svilenim suknjama, ne mareći što ostavlja fluorescentne fleke za sobom, koje niti jedan prašak za veš ne može ukloniti.

Između svih tih lica i sladoleda, uhvatio bi te kao leptira u svoju mrežu, osmijeh jedne dame.

Njezin prevelik, nevidljivi, a plavi šešir bio bi namješten pomalo ukoso i to samo zato da otkrije oblik krila zlatne ukosnice zabodene u gnijezdo crnih vlasi.

Iz šešira provirio bi jedan, neposlušni pramen, zaustavivši te u misli mirisom davno obiđenih obala.

Učinilo bi ti se na vršcima jezičnih pupoljaka, da smokva koju si netom ubrao sa stablaoblaka, ima okus jednog milog ti, dragog otoka.

I volio bi tad da si zauvijek oblakoplovac, moreplovac. Plovac. Lovac. Slovac. Ovac.

Mora Sovac?

L.

Ili što?

Bilo što. (Ako znaš.*)

Ovako je bilo neznatno drugačije:

bez oblaka, sova, smokava:

nešto pelina, u šaku natočena kišnica, u njoj rastočenog olova, obris ptica, samo mala gomilica, a čisto dovoljno velika da se svakom pojedinom čovjeku moglo čuti kako mu srce kuca, o čemu razmišlja i koliko je debela crta koja nas razdvaja.

Žena s moje lijeve strane, imala je tople oči.

Jedna je donijela crvenu ružu, a jedna crvenu dušu.

Jedan čovjek mi je prišao (misleći valjda da sam koordinatorica Kamenog trga i da dijalektikom po vlastitom nahođenju milimetar po milimetar, razmiještam kamenje), pitajuć me, znam li gdje bi njihov sin mogao zasvirati obou.

Rekla sam da znam da jedna pripovjedačica upravo otvara izložbu priča i da će joj biti na čast i radost, ako njezin sin počasti uzvanike glazbom i nek ne brine odveć, ali da neće moći biti plaćen za svoje djelo, i nije da se hvali, takvo je stanje stvari, jer nije nekad niti ona, ali radi to jer joj jarac neda mira i jer ju veseli kao malo što da može podijeliti priču s drugima.

Čovjek je s oduševljenjem pristao, kao da je Jack pot osvojio, rekavši da je iskustvo i mogućnost najveća plaća.

Mladić je predivno, sramežljivo zasvirao.

Jednom će taj mladić postati uvaženi glazbenik.

Čovjek koji je s oduševljenjem pristao na Jack pot, bio je otac mladića s oboom i profesionalni fotograf.

Majka mladića, slikarica koja slika ikone.

Izrazito topla obitelj, doplovila iz Poljske.

U publici u prvim (i jedinim) redovima, stajali su bok uz bok: fotograf, slikarica, slikar, tri ljubiteljice pripovijedanja i knjižničarke, njihove ćerke, jedan književnik, žena mu i kći, jedan slučajnik, jedna djevojka s gitarom, jedan kolekcionar umjetnina, suprug mi Davor.

U jednom od trenutka stala sam na prvu crtu, rame uz rame s publikom da vidim, da osjetim, da čujem putuju li riječi i dalje kada su već izgovorene.

Stižu li s odmakom do druge strane.

Čuju li se i one prešućene?

Nose li i njih vali i razbijaju li se o stijene, kao što neke riječi razbijaju mene?

Jesu li ljudi stijene?

Poznaju li riječi granice i zaustavljaju li se na crti ? Plaću li u sebi ili na sav glas, ako ne dotaknu čovjeka, ako budu bačene u vjetar?

Smiju li se?

Što sa sobom čine, kada nema više onoga tko ih izgovara?

Putuju li tuđim krv(otocima), glav(otocima), sudaraju li se s njihovim mislima?

Čijim mislima?

Žele li izaći iz tuđinaca i smjestiti se u nečije tople uši?

Titrati glasnicama? Poklonit se krijesnicama?

Žele li se izgovoriti u nečijim, drugim ustima?

Vratiti se u utrobu prvih voda?

Doprijeti. Prodrijeti?

Lome li se ili tope, lutaju i gube li se, utapaju u znoju, ljetu?

Skrivaju li se kao i ti možda u jednoj, zlatnoj ukosnici?

Na ulazu u Kapetanovu kulu željezne rešetke. Škripe.

Uz škripu otvaraju proteklo doba, premda je samo otvaranje proteklo neobično tiho.

Rekli bismo pobožno. Suzdržano. (WD-40 kojeg inače nosim u džepu, ostao mi u autu).

Poslije smo predahnuli i otišli na piće u neki kafe.

Na putu do kafea bila je strašna gužva.

Ulice su bile prepune kao veljača usred Venecije.

I svi su jurili gore-dole mahnito i lizali sladolede.

Čekalo se na red za piće i za nuždu, a ljudi je bilo toliko da si im mogao hodat po glavama.

Na vratima muškog zahoda, čekajući da se ženski oslobodi, da skratim muku, čitala sam ponovno i ponovno riječi s plakata koji se našao zaljepljen na tom neobičnom mjestu.

Na plakatu je pisalo:

Riječ, Margareta Peršić, Kapetanova kula, Izložba slika

Nisam mogla, a da se ne smijem na sav glas, pričajući usput sa ženama u redu, kojima ništa nije bilo jasno: Šta ti je život i gdje sve može završiti tvoja Riječ! Nisam se morala bojati za posjećenost, a kamoli mariti za stjecanje publike.

Kako je red za zahod bio dug, stigla sam još i čitati što na plakatu piše između redova:

Put svakog čovjeka upisan je u njegovo ime.

Na Zemlji, kao na nebu šume gradovi.

Nema preskakanja mračnih dijelova.

Ulica je nekada šuma, a neki ljudi iz gradova, usred mračne šume slete na naša ramena, kao što slete bijele golubice.

I tada, kroz kamenje, guste krošnje, mrak i tamu svoje, a ljudske duše, nazrem Vlašiće.

Poslože se gradovi šume i vode me Plejade one nebeske kao i tuzemske i crtaju mojim koracima krug van mojeg poimanja. Zatvarajući krug, iznova, ostavljaju ga za tebe i tebe i tebe, do novog kruga, otvorena.

Nota bene!

p.s.

(Na ovogodišnjem proputovanju kroz život, Riječ i priču dovela sam i izvela u gradu LJUBLjani, u gradu Šarengradu u Kapetanovoj kući, a najbliže srijemskoj LJUBI, u Kapetanovoj kuli- a gradu Zadru, najbliže liburnskom gradu LJUBAču.

(hvala Draganu Jelaviću na gostoprimstvu, HDLU Zadar također, Mišeli Nežić na ruži crvenoj, svoj dragoj publici poimence, Davoru Peršiću na tehničkoj pomoći i ledu i sve u svemu:) u pravom trenutku, Przemeku na fotografijama, Wojteku na spremnosti i oboi, Ani koja je čuvala izložbu, jednoj Nikolini na gitari, jednom Anđelku S. koji je suprugu i meni osigurao smještaj, rekavši:

“Za umjetnike- vi ne plaćate! Koliko dana i noći ostajete?”

Ostali smo.