Kramer je kramer

Uzela sam si slobodan dan. Odjenula lepršavu, cvijetnu majcu, uski šosić, na noge poluženske cipele. Iz torbe izvadila sve viškove: pernica- ne neću crtati, tekica- ni pisati, ni zapisivati usputne rečenice. Nož, škare, žicu spustila na šank i s torbom lakom poput ptičjeg perca uputila se u slobodan dan. I ne biciklom, od njega isto uzela slobodan dan. Samo ja, moje noge i lepršava majca. Dobro, priznajem i knjiga pričo-poezije Suzane Matić. Polutanka, da ne oteža desno rame. Tramvaj, ljudi kao kamenje na plaži, mokri i nagruvani, čista uživancija! I baš da ću sići na svojoj stanici, pročitam u toj knjizi : ..“ i jednu odbjeglu cirkusku djevojčicu koja je balansirala tamo na obzoru provocirajući svoje oblake. I činila je to besprijekorno vješto i slobodno, jer cirkuske djevojčice svoje ruke nikad ne opterećuju prtljagom, a elegantnim crvenim koferom samo u naizglednom životu.“

Koja rečenica za moj slobodni dan! To je to! Taj osjećaj nestezanja, mekog pamuka pod nogama i nebo koje nije granica!

Uglavnom, sišla sam iz tramvaja na stanici kod bivšeg fakulteta, lišena vezanosti za mjesto prepuno prevare, slobodna od prtljage prošlosti i našla se licem i tijelom pred odbačenim blagom: staklovinje, bočice, čepovi, prozori…Kabinet biologije. Trenutno sam zaboravila na lepršavu majcu, poluženske cipele, cirkusku djevojčicu i bacila se na rovarenje po Ali Babinoj spilji, spremna od drugih lešinara braniti netom pronađeno bogatstvo. Uskoro sam izgledala kao božićna jelka neke patetične obitelji koja je na svoje drvce nakalemila sav kič sakupljen godinama i to još šepureći se pred drugim svrakama i vranama sa onim kezom poluluđaka što je neočekivano dobio na lotu. Sva elegancija, dječji poskok, prazna torba, postale su „irrelevant“ i prošla slika zamijenila se slikom preopterećenog ženskog čeljadeta s odvezanim žnirancima..

Nasmijala sam se sama sebi u bradu ( na nju još jedino nisam ništa nakalemila) i posprdno se obratila cirkuskoj djevojčici:” Da te sad vidim kako balansiraš po oblacima!“

Svako vrijeme nosi svoje radosti i svoje slobode. Ponekad je najveći zatvor, najveća sloboda, a najveći teret tek vijesnik trenutka nadolazeće lakoće (ili nepodnošljive lakoće postojanja?).

Nova izložba se stvara. Od stakla. U nekoj dovršenoj budućoj sadašnjosti, već je nastala i na put mi stavila potrebitosti. Oblake i staklo.

Srećom sam imala slobodan dan!