Samare pune otoka

1/3

„Oprosti, ideš skoro do kampa? Možeš li mi nešto odnijeti?”

„Mogu, ako nije teško.” – odvratila sam spremna postaviti leđa za samare pretrpane vinom, sirom, kladama i triješćem za potpalu, brašnom i jučerašnjim novinama, suncobranom za plažu i plahtama, sviknuta ko svaka poštena žena da postavi leđa gdje, kome i kada treba.

Otpila posljednji gutljaj čaja na jutarnjoj kavi i pričekala organizatora festivala (istog onog koji mi je postavio pitanje) da se vrati s onim nečim što po njegovim riječima nije teško.

Kafić, u kojem se radnja odvijala, bio je od kampa u vremenu udaljen dvanaestak minuta ljudskog hoda, toliko i toliko čovjekovih, puno više mravljih, a puno manje slonovskih koraka.

„Evo, daj ga ovima u kuhinji. Samo neka ga naštelaju na pravo vrijeme.”

Spustio mi je u ruke okrugli, zeleni, plastični, zidni sat.

“Nije teško.” –  pomislila sam dodajući vlastitoj misli ironičan prizvuk, prihvaćajući u ruke svo vrijeme ovog svijeta u kojem bih kao kakav štafetar trebala donijeti na vrijeme, vrijeme i prenijeti poruku da ga naštelaju na pravo vrijeme.

“Yes Milord!”, ali koje je pravo vrijeme, ako nije ovo upravo – sad -?

I kako da takav zadatak riješi netko, tko uopće više vremena nema?

Ali rečeno, mora bit učinjeno, a kako je opće poznato pravilo da život daruje onoga koga daruje upravo onime što mu je potrebno, (navodno), tako prihvatih darovano.

Uzeh zadatak i sat ozbiljno te krenuh s vremenom pod rukom, u ruci s vremenom, u vremenu kroz vrijeme, kroz otok.

I dal se tako zbilo jer je podne tuklo ko ljeti usred podneva ili se poklopila kazaljka na kazaljku ili nešto treće – ne znam, al najednom:

“Oh, Ah, ah, oh!” Ushit, radost, radosti li kakve samo, odjednom, najednom! Najednom opet i samo. Radost vremena!

“S vremenom ćeš shvatiti… kad prođe vrijeme, kad dođe vrijeme…naučit ćeš u hodu…” –  glas, kao odjek iz nekog drugog vremena.

Hodati!

Otkriće koje ne smijem sačuvati za sebe, dar kojeg trebam podijeli s drugima. Vrijeme.

S tom mišlju nastavih kretanje. Vrijemošašće. Hodočašće. Isto je. U hodu s vremenom. Od srca do srca. Svetišta.

Na hodočašću od kafića do kampa, imala sam više od dvanaest postaja. Zastala i pitala : ” Oprostite imate li vremena?”

“Svakako” – svakojako, odgovarali bi, oni koji bi rekli da ga nemaju, dala bih im sat da si uzmu vremena koliko god hoće. Smijali su se.

Drugi bi rekli da nije samo tako lako uzeti si vrijeme u svoje ruke.

Znali smo da nije i oni i ja i zato smo se smijali. Oni. Ljudi. I ja s njima.

Neke sam pitala imaju li vremena da mi pridrže sat dok izvadim mobitel da me fotkaju s vremenom u rukama. Na to su svi pristajali, jer lakše je uzeti mobitel u svoje ruke, nego vrijeme u iste te ruke.

(to što mobitel uzima vrijeme iz ruku, druga je to priča).

Zatim sam pitala imaju li vremena za priču i znaju li koje je točno vrijeme danas…ili pak kakvo će biti sutra?

Sa svakim novim čovjekom, nova inspiracija i nova pitanja.

Sto ljudi, sto čudi: neki mi se čudili, drugi pak se vremenu u kojem živimo čudili, neki podijelili koju priču sa mnom iz vremena dok su još imali vremena, neki započeli priču kojoj sam se pak ja čudila.

Svakog od njih pozvala sam na večerašnju bajku koju ću izvesti s njima, u mjestu, na otoku, na kojem će se tek zbiti vrijeme u vremenu koje dolazi.

U vremenu u kojem najviše volim biti – u Vremenu srca – s ljudima u neposrednoj blizini, gdje stvaramo priču na licu mjesta, na ulici koja postaje pozornica, s glumcima bez glume, direktna, iskrena, neponovljiva komunikacija, u kojoj smo opet ljudi, nesputani, čisti, skoro bez ekrana i programiranja.

Gdje liječimo vrijeme susretom. Čovjeka s čovjekom.

Možda, ako samo nastavim hodati, možda ću jednom u tom vremenu i ostati.

(za ovo hodočašće trebalo mi je dva sata. U kamp sam stigla točno na vrijeme, u dva sata. Kuharica je okačila sat i povikala: „ Ruučak.” Vidiš, pomislila sam bez prizvuka ironije- kad čovjek ima vremena ili srca- uvijek stigne u pravo vrijeme, na lice mjesta i i usred događaja!

 

2/3

Još istog dana, navečer nakon nastupa, napustila sam kamp u kojem je svirao bend čija poetika nije odgovarala mojem stanju duha.

U miru pojesti večeru, premda ne večeram. San snova!

U miru čitati mladog Barana, knjigu koja zahtjeva tišinu i djeluje kao nenametljivo i ljekovito društvo nakon cjelodnevnog socijaliziranja. San ljetnje noći!

Utažiti glad za tišinom, prazninom, koju redovno osjetim nakon nastupa.

Ovog puta, otkrila sam ju na praznom, okruglom stolu, u restoranu tik do mora. Rasprostrla se po njem, upalila lampicu za kampiranje, namjestila da mi pristaje uz frizuru, uhvatila se čitanja i u miru uz zvuke skoro čarobnih obrada grčkih melodija u Huljić varijanti, čekala večeru. (mm – caca, mm – caca)

U dobrom štivu vrijeme proleti pa je tako pred mene u hipu doletjela konobarica i već iznijela platu na kojoj su opušteno ležale po domaći spravljene patagonijske lignje sa žara, sezonska salata okusa plastenika španjolskog podneblja, uz neisostavan domaći, alkoholni ocat, suncokretovo ulje pomiješano s rafiniranim maslinovim, zbog kojeg se bolje dobije u okus ona nota Jadrana, smiješak – dobar tek i ugodna večera.

Uzela vilicu, nož da ću jednim potezom posjeći osam lignjica i strpat ih u jednom zalogaju u usta, kad se sedmero djece u dobi od osam do trinaest, zaustaviše ispred mojeg stola, al ne zaustavljajuć dreku kojom su dodatno punili zatrpani eter. Svatko od njih s mobitelom u ruci i kao da ni mene ni liganja nema, nastaviše: „Mrzim Argentince, a ti? Ja ne. Ja mrzim Engleze. Kako si glup. Nisi mi više drug!”

I tako u krug, ko koga više mrzi i ko je kome što skrivio. Argentina nama, nama Engleska.

Djecu koja mrze tako strasno i mene dijelio je samo tanjur s patagonijskim lignjama.

Kako su već bile zasoljene, daljnja žuč im nije trebala pa sam se obratila djeci spremna na jezikovu juhu koju nisam naručila, psovke i ko zna kakav desert s kojim će me eventualno počastiti.

„Ček, ček, samo malo, samo malo! Zašto mrzite Argentinu, zašto Englesku? (mada bi tu neki neutralni povjesničar mogao čak i argumentirati takvo neosnovano stajalište).

„Oni su nas izbacili!”- laju djeca na glas.

„Oni su ovo i ono!”- reže dalje- zbog njih mi ne možemo ići dalje!

„Ko? Argentinci? Englezi? Od kud su vas izbacili?

Ček, ček. (Gasim kampersku lampicu, palim onu unutrašnju.)

Mislite na ove u nogometu, na ove koji naganjaju loptu…ali što to mrzite i koga, nije mi jasno, kako vas i tko, gdje? Jeste li ikada upoznali ijednog Argentinca, znate li koju njihovu pjesmu, kojim jezikom govore, koje igre igraju i znate li da postoje male bebe Argentinci i da imaju kao i vi ove predivne oči i da oni pojma nemaju da ih vi bezrazložno mrzite? Što mislite što bi vam rekli da su vas sad čuli što govorite?”

Jedna od djevojčica- izgledom male starlete, popeglane kose po sredini, prekratkih, jedvavidljivih traperica i takve majce sa stopalima pofurenim u debelođonskim, bijeli tenisicama, mobitelom naravno u ruci, odvojila se od stola, frnjeći facu u grimasu pokazući drugima da ju slijede i pokušavajući ih pretjeranom mimikom lica odvući u daljnju avanturu bezrazložnog urlanja po mjestu.

I upjela bi da slučajno, valjda, najmanja među njima potiho, nesigurno nije upitala: „A možemo ih onda bar ne voljeti?”

Čisto, nevino, zbunjeno dijete koje traži sigurnost i gleda i pita nepoznatu ženu da joj da dozvolu za osjećaje koje ne razumije, da joj nepoznata žena da smjernice za život, što su možda prekočili bliskiji odrasli iz njezine blizine, prepuštajući ju da pronađe odgovor u ekranima- bejbisiterima, koji bi valjda i nju i ostalu djecu trebali naučiti ljudovanju.

„Možete. Rekla sam im, ali zašto ako možete voljeti, zašto bi izabrali ne voljeti?

Ali ček, ček, zašto se vi ne igrate, nego se ljutite, psujete, mrzite nekoga koga ne možete niti dotaći i još zvjerate od kafića do kafića kao čopor napuštenih pasa?”

Čopor napuštenih pasa.

Gledali su me kao da sam ih pitala da izvade korjen iz 365 i podijele iznos s dvanaest mjeseci.

I tada mi je sinulo!

„Jel znate igru „Kume, Kume koliko ima sati?”

Po izrazima lica vidjeh da nemaju pojma i trenutno shvatih koliko je sati i da nam je skoro već odzvonilo i da nam nitko kao ljudima neće dati sudačke nadoknade:

u realnom vremenu ostavljam lignje na stolu, knjigu Baranovu, slušalice, mobitel, novčanik, maramu.

S četom đaka bacam se u potragu za najbolju pozicije za igru. (Trataratira!)

Nalazimo zid, imamo Kuma, imamo igrače, pravila – djeca stoje nasuprot na liniji i uz malo objašnjenja prvo dijete već pita: „ Kume, Kume, koliko ima sati?”

Kum odgovara-: „Tri mišja.”

Dijete ostaje nepomićno na mjestu. Nitko nema ideju kako izgledaju tri mišja. Potičem malo maštu, igram na moć imaginacije i evo već znaju, smišljaju i slonovske i zvjezdane i žirafine i riblje i lignjine korake.

Prilaze još dvije djevojčice. Puštaju iz ruku pekarske proizvode. Javljaju mamama na mobitel da će ostati i priključuju se igri.

Kad Kum kaže “Bijela kava”- ideš prema njemu dok te ne zaustavi. Kad Kum kaže “Crna kava”, ideš nazad dok te ne zaustavi. Kad kaže “Pao mi sat u bunar”- stojiš na mjestu i ne ideš nigdje.

Meni je Kum rekao baš to!

Pao mu sat u bunar!

Nisam se micala. Zaustavljena u vremenu koje prolazi, disala sam igru u igri djecu, koja se igraju, izmišljaju, zamišljaju bodre jedni druge, viču, smiju se, ljute, stvaraju, ukrcani u lađu koja će ih spasiti od potopa.

Bar večeras.

Isto kao u Saint Saensovom Karnevalu životinja.

U pozadinskoj sceni, koju sam krajičkom oka hvatala, odrasli su i dalje neometano žvakali posljednje komadiće večere, preživali, otupjeli od piva, vina, hrane, ekrana. (ali i oni se trebaju opustiti, kao i lignje, barem na godišnjem odmoru.)

Netko je zaurlao: “Gooooooo!”

Čuo se zveket ostavljenog pribora za jelo, mada je bio nespojiv spoj tog urlika, mirisa i pribora za jelo. Lakše bi bilo zamisliti toljage ili kosti u rukama. (scena iz crtanog Gogs)

Nitko od djece nije niti trepnuo u tom smjeru, a kamoli da su prekinuli igru zbog goooola.

Uvidjevši da su djeca u sigurnoj zoni, izvadila sam samu sebe iz bunara, pozdravila ih i rekla da ću im sutra pokazati novu igru.

Dječak koji je mrzio Engleze, rekao je sav zapaljen od igre da im ne treba nova igra, da će oni i sutra i stalno igrati ovu igru i opet prekosutra.

Djeca koja su igrala igru „Kume, kume koliko ima sati,” došla su na ljetovanje na otok sa svojim roditeljima iz Srbije i iz Hrvatske.

Ta ista djeca dok su se igrala, nisu znala da – stalno i – uvijek – ne postoje u “pravom vremenu” i da će jednom ljeto biti gotovo i da će se jednom svatko morat vratiti svome otoku.

Kad se igraju, djeca ne znaju za vrijeme.

I dobro je da ne znaju. Saznat će u hodu. Kroz igru, kroz život. Kao što će saznati da i igra i voljenje i nevoljenje može ujediniti ljude, kao i  razdvojiti ih, Probuditi jeftine strasti ili one plemenite dodatno oplemeniti.

Nahraniti dušu, napojiti ju nečim što daje dodatnu vrijednost u životu, a ne zove se burek!

 

3/3

Samo nekoliko večeri nakon ove, put bajke nanio me na drugi otok, na veliku svećanost od tri dana i tri noći.

Sudjelovalo je mnogo skupina i izvođača.

Neki su došli čak iz daleke Argentine.

Promatrala sam njihove šarene suknje, bijele košulje sve od volana, krojeve hlaća u mladića, slušala njihov govor koji je podsjećao na žubor i igru šumskog potoka, tako živ i tekuć i brz, a pun neke lahoraste svježine i sunčeve topline.

Gledala njihove strastvene, a opet lepršave pokrete u plesu, osluškivala nježnost u ljubavnim melodijama, osjetila u igri njihovu mladost, uzbuđenje, iskrenost i opet i opet po ko zna koji put vidjela na djelu kako ona stvaralačka snaga povezuje, nadahnjuje, bogati, kako raznolikost uvažava nadahnjuke, inspirira poput cvjetne livade, otvara i oplemenjuje srce, budi u nama ono najbolje i najljepše.

Nije protiv- nego je za, za Čovjeka!

Za ono božansko u njemu. Kao jedna neprekidna igra stvaranja. Barem ako je umjetnost u pitanju. Ona, koja budi, ali ne silom, već jednom puno suptilnijom kvalitetom. Koliko god to ludo i staromodno izgledalo. Koliko god zaostalo i nazadno, ljudsko se činilo.

U njihovom plesu vidim da dječjim očima i onima koji gledaju njima, još uvijek trebaju zvijezde.

Ako nikome drugome, zvijezdama treba dječji smijeh, razigrana mladost ispod ljetnjeg neba.

Čovjeku ispod ljetnjeg neba treba čovjek, a čovjeku more. Moru treba da čovjek sjedne uz njega s drugim čovjekom, ženom, vinom, gitarom i da zapjeva o moru. Bezrazložno nadahnut ljepotom. Životom.

I djeci i ljudima i moru čak treba ljudovanja.

Možda se tako liječi vrijeme. Sad, kad je vrijeme oboljelo. I dijete i čovjek i more. I žena.

Možda se vrijeme liječi igrom i plesom, kao što igra i ples liječe nas, sad i te večeri, na jednom, našem otoku.

Bit će da je tada ljetno nebo odzvanjalo od dječjeg smijeha. Bit će da tada i sada, još uvijek odzvanja. Zvijezde još uvijek osluškuju, a neki mladi ljudi iz dalekih Argentina slobodno i razigrano nastavljaju plesati ples života.

Nemoguće bi bilo i pomislit, da bi ih ikad itko mogao nevoljeti!