skip to Main Content
Starry Starry Night

Starry starry night

Pričaju mi svoje priče. Prijatelji, rodbina, ljudi u tramvaju, teta s glomaznog spremna za bal, službenica u banci, mačak u trapericama.

Nakon dvije minute, samo dvije minute, ispričaju mi sve istine o sebi, i ono što nikad ne bi rekli, ono o čemu čute, što ih razdire i boli u tajnosti. Nižu redom razne boljetice, svoje i svojih bližnjih  (a uvijek su to naše): ovaj i ovaj pati od poremećaja prehrane, ovaj od poremećaja ponašanja, ovaj i ova od nerazgovaranja pa shodno tome pate od samoće, ovi imaju poremećeni sexualni odnos, ova draga, nježna poremećaj hormona, manjak serotonina, ovaj pati od manjka samopouzdanja pa ulazi u poremećene odnose s nadređenima, onaj pak trpa sve u sebe i pati od poremećaja prehrane, onaj hladan kao led, ponaša se prema obitelji kao prema metalnim štangama- ima temperaturni poremećaj emocija, ona bezobraznica ramazila ćerku pa sad ova nju razmazuje po zidovima – poremećaja u svim duginim bojama…! I još, ovoj tlak varira kao dizalo u neboderu od dvjestodvadest katova, onaj toliko pametan da ne može naći prijatelja, ovi imaju pet stanova pa žive kao podstanari, ovom se ništa ne isplati, ovaj nešto bi, al ne zna što bi, šta bi. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!

Slušam to i takve priče, malo tu, a malo i na mjestima na kojima se ne bi očekivalo čuti ikakve priče. I čudim se koliko na ovome bijelome svijetu ima ljudi i poremećaja. Želim to nekome ispričati. To, kako je “to” zapravo čudno. U stvari. Kako je ljeto na odlasku i neki bolji mi također. Kako magle donose tišine i kako u šumi lišće pada umjesto kiše. Kako zora ulazi u dan bez ptičje najave, kako su koncerti nebeskih letača u listopadu utihnuli, kako korjenje stabala plete podzemni pulover, a miris mora postaje udaljeni šum u uhu. I taman kada hoću sve to izustiti, progledam i vidim da to nitko ne želi čuti. Da to nikoga ne zanima. To, o čudnosti materije. I shvatim da je svijet prepun izbora i da patim i ja. Od najstrašnijeg poremećaja, bez obzira na mogućnost izbora. Priznajem, slušajte dok još ima vremena: imam poremećaj slušanja. Možda Vincent i nije bio lud.

p.s.

Osama je blagodat. Tišina melem. Egoizam, rak rana današnjeg čovjeka, a paradox moja istina. Pripovjedačica priča, velom tišine zaogrnuta.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back To Top