Saramago

Posljednjih mjeseci intenzivno se družim s Jose Saramagom. Nosim
njegove rukopise u krevet, ručam s njime, doručkujem. Slike koje
satavlja u rečenice kao medicinskim skalpelom izrezuju mi kožu,
zarezuju žile i prodiru u crvena krvna zrnca, a i ona druga. Kruže mi
tijelom  i postaju mojom dušom. Nemoćna sam od te ljepote. I bojim se,
raspolovit će me. Taj osjećaj poznaju oni koji su slijedili njegove znakove u
rasporedu slova. Prijateljici riječi, Rajni, koja mi je donijela ovo blago u
život, izradila sam Blimundu- junakinju knjige Uspomene na samostan, kao spomen svim onim proganjanima, neshvaćenima, ispred svojeg
vremena. Ljudima svevidima, koje su tako bezrazložno osudili i
satrli,  samo zato što su  slijedili svoj san…