skip to Main Content
Rock Me Baby

Rock me baby

Svega se mogu odreći. Svog. Svoga. U materijalnom vidu. Onoga što je bilo moje blago. Uspomene. Imam ih za cijeli tanker. Od šibica s kojima je netko koga sam voljela palio cigaru, do salvete u koju je utisnuo neki drugi voljeni svoje usne, cipele u kojima sam imala prvi nastup, preuske trapezice, u koje ne stanem već 100 godina, do čuperaka svoje djece, njihovih zubiju za dva poštena mišja gebisa. Imam čak i bocu sa suzama, za slučaj da moje more presuši, sjeme koprive, ako ikada dođe doba na ovaj svijet, u kojem ona više neće biti samonikla, knjiga koje sam pročitala s posvetama ljudi koje nisam na vrijeme pročitala, kazeta, ploča i starih točkastih lonaca za ruzinavi izgled okućnice u koje ću biljke posaditi, jednom kada ću još jedino biljke saditi..Uglavnom, svega toga se u svojoj 42. godini mogu odreći, baciti sve u i niz rijeku.. i Crvenu jabuku…Al kamenje ne dam!!!!!! Dvadeset i tri kile kamenja ne dam ni za živu glavu!!! Branim ko utvrdu.

Svaki taj kamen ( kojeg ne dam), ubrali su samo za mene moji dječaci. Znam, uvriježeno je i socijalno prihvaćeno da djeca majkama beru cvijeće, no ja sam od svojih sinova primala s jednakim oduševljenjem kao da su buketi mirisnog poljskog cvijeća- kamenje.

Gdje god bismo bili zajedno u proteklih deset godina, dječaci bi se sagnuli na pod, arheološkom predanošću proučavali tlo i onda slavodobitno, kao stručnjaci nekog davno izumrlog  pisma bi uzviknuli: „ Mama, ovaj je samo za tebe!“

Ozarena, uredno bi ih primala na dlanove, spremala i uvijek, uvijek bi se iz parkova, obala, planina  vraćala za koju kilu (kamenja) težom.(ah,a tek bismo se riješili sendviča, vodurina, kavurina, sokova).

S vremenom, kažem, nakupilo se tu oko 23 kila i nešto godina viška. Stariji sin je odavno odmakao od mojeg pitanja : „ A koja je uopće svrha kamenja?“ i svojeg  uvjerljivog odgovora : „ Pa da ga daš roditeljima! “ ( u toj dobi još uvijek je prihvatljivo rečenice počinjati s veznikom)

Kao, naravno ! Kako se samo ja tog nisam sjetila? Svo to kamenje na ovome svijetu služi da bi ga djeca davala roditeljima!!!! Divno je imati svrhu i smisao postojanja!!

Dječaci su sad već poodrasli i prestali su mi donositi, samo za mene, ono klasično kamenje. Sad skupljaju i donose drugu vrstu kamenja i trpaju mi u dlanove: jedinice u školi, izmotavanja, lijenosti, plejstejšne i ostale viberštejne, prelošu glazbu i hranu istog sadržaja kao i njihove tenisice… Pitam se jel ono kamenje kojeg su mi tako revno poklanjali, bilo samo preludij  za ovu luđačku simfoniju stjenčuga koje mi uvaljuju bez osmijeha? Na onim glatkim iscrtanim površinama, onog prošlog kamenja, iščitavala sam nevidljivim pismom pisane riječi: mama volim te, sve nježnosti svemira, glatkoću površine vode, pljuskove radosti, dubinu povezanosti. Za ovo novo kamenje, urođeni prevoditelj mi je zabloksao i malo mi je teško iščitati iza svih tih sranja nježnost i nadu.

Danas, nakon preglupe svađe ( ko je igrao minutu duže koji gejm na plejki), uzela sam svaki od kamenja . Skinula prašinu s njih. Iz duše mi govor bajke šapnuo : Kamenu strpljenja, kamenu strpljenja, stpljiv si ti, ili sam strpljiva ja? Pukni ti ili ću pući ja!

Ni kamen puko, ni ja. Pukla me ideja. Od kamenja ljubavi napraviti ću zid, u blagovaoni. Bit će moj oslonac u danima teških kategorija, kad će se stijene mrviti dok ne proplaču ili ne zafitiljim plejku u zid!

O sublimacijo, sublimacijo, Bogom si dana!!!

(ili kako bi moja prijateljica Mihaela  u svojoj predstavi rekla..” Jer kamenje, nije samo kamenje…” i bome, imala je pravo!!!)

This Post Has One Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back To Top