skip to Main Content
Medo

Medo

Pitala sam ga mogu li ga fotografirati. Potvrdno je kimnuo glavom. Kako je samo lijep bio ! Odmahnuo je glavom kao što to rade stariji ljudi koji nose život još samo u očima, kao oni koji su vidjeli mnoge tuge i prošli kroz nepregledne šikare buđenja. Pitam se,  gdje još nalaze volju da obuju stare, iznošene, ali uvijek ulaštene cipele i pokrenu lokomotivu koja jedva da još prati tračnice ? Na glavi je imao kapu, u ruci vrećicu, obgrlio velikog, plišanog medvjeda i tako ulicom išao. Nosio je medu unuci za rođendan, uz put svratio u pekaru po krafne. Taj tren, poželjela sam imati pet godina i biti njegova unučica, ispod jutarnjeg Oriona, zaogrnuta ljubavlju i toplinom velikog medvjeda.

.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back To Top