Zvjezdana

Na svaku našu kavu dođe pripremljena, namirisana svojim tajnovitim valovima tišine, ironije i bijede. Odjevena u veličanstvo svojeg osmijeha, baca varnice po meni svojim pogledima. Kao kakva kraljica koja tron svoj nosi u  pokretima ; nježna i okrutna, širi svoje uši kao mala vjeverica.  I ne zna šta da mi pokloni, a poklonila je već sve pa mi stavlja svjetlucavi predmet u dlan, naziva ga kompasom i želi da ju uvijek znam pronaći. Zurim u tu malu spravu, te preslike njezinih svemira i bojim se da se ne izgubim. No izgubila mi se ona. Nikada se više nije javila. Sama je sebe među zvijezde zarobila. Zureći u taj kompas sada jedino što zaista vidim- jest zvjezdana prašina.