Netko

Vidim kristalne, spiralne osmice, sjecišta na njima, raskrižja,
ponore, Himalaje i svugdje kule od karata. Pokoji as na putu, pokoji
kralj, pokoja kraljica… Al’ uvijek od nekuda proviri Joker, nenadano,
iznenadno. Kao da je ubaćen u kaput kojeg nosim, kaput nekog,
starog mađioničara.  I javlja se, ceri, pokazuje, viče – ne predaj se!
Vezice i vrpce pretvara u ruže, a suze u praporce. Ostavlja mi
novčiće po putu. Skupljam te neugledne, male blještavce i šijem ih
oko pasa na svoj haljetak. Pretvaraju me u nebesku plesačicu.
Tko je taj koji je posadio šumu u moju kosu? Kome da se poklonim?