“Muzika je najljepša slika na izložbi slika”- izvještaj s radionice
Taj put, donijela sam im knjigu “Knjigu godine”- Afonso Cruz. Negodovali su: knjige su glupe, knjige su dosadne. Sjedili smo u krugu i svatko je trebao na glas pročitati samo jednu rečenicu. Smijali su se rečenicama i crtežima. Završivši prvi krug čitanja, poželjeli su čitati još. Komentirali smo asocijacije, a one nas vodile u sjećanja i naša iskustva. S “Knjigom godine”, odigrali smo dramsku igru, a nakon toga sam ih zamolila da izdvoje samo jednu riječ koja im je ostala u sjećanju i povežu ju s emocijom i slikom. I opet su negodovali, ali za pet minuta su ovo napisali:
Muzika je najljepša slika na izložbi slika.
Kamen je siva duša zarobljenika.
Jaje i čovjek su isti. U svakom se krije malo pile.
Poslije su me pratili kući komentirajući – gdje se mogu posuditi tako zanimljive knjige? Nisu sve knjige dosadne kao lektira… I mogu li doći k meni doma da im ponekad čitam naglas, jer im nitko nije prije čitao. Ta djeca imaju dvanaest godina.
Ovog puta suzdržavam se od komentara i promišljanja, jer ne mogu ni izraziti tugu koju osjećam prema tim malim dušama željnih stvarnih iskustava i veselja koje mi je ostalo kao glazba u duši njihovom željom probuđena.
(citiram Saramaga)
“Sada je jedina glazba bila glazba riječi, a one su pogotovo zapisane u knjigama, diskretne… jer su knjige koje postoje u svijetu, sve zajedno, kao što je kažu i svemir beskonačan…”