O predgrađu, čvarcima, veš mašini, baušteli, stablu, šrafincigeru, naciji, kreaciji i jednoj sekretarici

1/4

Crkla mi veš mašina, a muža mi nema mi, nema pa nema.

Dobio je preko štele posao na baušteli. Nije bilo lako. Morali smo domaćim radostima: pršutom, slaninom i čvarcima, masno podmazati poštenog poduzetnika, obvezati se da će pošiljka stizati svakog, novog mjeseca.

Od kako je legalan i od vlade blagoslovljen uvoz živog mesa iz Nepala, Filipina i raznih Kuvajta te uvoz fino našpricanih svinjskih leševa pod nazivom: “Mljeveno meso okus zavičaja”, svježe, domaće iz Španjolske i Italije, naše meso, kako živo tako i mrtvo, poklano, nama je preskupo, nedostupno i rijetko si ga tko može priuštiti. Što je u neku ruku dobro, recimo u lijevu ruku, jer onda ima više vegetarijanca, koji paze kakvu eko – sejtan – tofu plastiku u sebe, smeće stavljaju.

A moj muž, od svih muževa na svijetu, upro da hoće ostat u Hrvatskoj i dok je još ovako neobično mlad, kaže da će dostojanstvo zaradit svojim srcem i svojim rukama, na svojem jeziku. Jer jezik je domovina, no malo tko to više zna. Badava smo i on i ja prije spavanja čitali djeci Antologije pjesništva, kad nam rođena djeca sada, prije sna, na engleskom razmišljaju o odlasku u neku drugu Englesku, a stihove cajkaruša, treparuša, za sreću, dosadu- zabavu, jer drugo, premda smo ih učili, ne znaju, ne vjeruju u drugo, a ovo na glas ponavljaju.

Inače, muž mi je umjetnik -pjesnik – poduzetnik. Poduzima sve i svim umijećima se koristi da bi preživio od mjeseca do mjeseca.

Inače ima i diplomu, al mu stoji zarolana u kutiji s uspomenama iz doba mladosti-ludosti, kad je Filozofski fakultet još bio dio mislećeg prestiža, imao odsjeke za bunt, a njegova Rupa, ako ne i dublji smisao, a ono bar za vođenje bezglavo – alkoholno – filozofskih rasprava, vježbanje dijalektike i praćenje Alice do zemlje čudesa i natrag pa skroz s one strane ogledala.

Da može, moj muž bi zarolao i ostale zablude i ludosti i pospremio ih u tu istu kutiju.

No sa zabludama je ipak malo teže, na njih se čovjek naveže.

Jedna od takvih zabluda je npr. da je najbolji život – život u glavnome gradu. Nje se, također drži ko pijan plota*

(*plot-drvena, često rasklimana ograda, uzrečica o plotu dolazi iz doba kada su se pijani muškarci uvečer vraćali kući s jutarnje kave, hvatajući ravnotežu i držeći se za ogradu, kako bi uspjeli ostati na nogama).

Kod nas, u glavnom gradu „ziđa” se kao u pjesmi Sinestet- Zidjan ft Alejuandro Buendia, s toliko i na takvim zelenim lokacijama, da je to divota, jer zeleno je naš moto, kao i održivo. Zelene, stoljetne borove, stabla sijećemo i postavljamo ledene, plastične kupole, divne pravilne, četvrtaste zgrade, al nema veze, izrast će nova stabla za kojih stotinu godina, ako ih posadimo,- zlu ne trebalo.

Uskoro nećeš moći (kako ti, tako i ja) ni stopalo spustit, jer ćeš se stopalom, kad izlaziš iz svoje nove, zabiti u beton druge zgrade – do jučer gdje je bila trava, livada, stablo, ptica, evo izrasla je krasna šesterokatnica. Vila iz snova, podigla se tako visoko da zasjeni pravi zalazak sunca. A i što će nam zalazak, kad imamo bolji na Netfliksu u Miamiju ili na nekom dalekom Tajlandu. Struka nam izgleda cijele dane Minecraft igrala pa jednim gumbom ili digitalnim potpisom, stabla, livade, polja izdilitala, parkove nepredvidjela ni u cijenu kvadrata od 3000 do 5000 tisuća eura, jednostavno, ubrojit zaboravila. Omaške se svakome događuju, treba čovjek imati razumijevanja. Svakako.

I tako ziđaju urbane vile, kokošinjce za ljude, zatvore, zatvorili Beli lepi Zagreb grad*(Lepe ti je Zagorje zelene), ziđaju naše nove, za našu djecu nedostižne domove. Domovinu grade ljudi iz drugih prekooceanskih domovina. Ispada da nemamo arhitekte, liječnike, profesore, umjetnike. I sve to u ženskom rodu, također, nemamo. I ne trebamo, a što smo imali, lijepo smo ih van poslali.

Ali lijepo, slijepo, prateći smjernice vladajuće vlade, uvozimo jeftinu radnu snagu, da bar njih imamo, ako već niša drugo nemamo.

Mi sami, bolje ziđamo, bolje kamione vozimo, bolji smo zubari, bolje sviramo, bolji smo, najbolji domoljubi kada smo iseljeni, raseljeni, razdvojeni i još bolji kad nas uopće nema. Kad raznim utjecajima od kulture i medija do hrane- vlastitu djecu tolerantno u trans mačke, pse- ove i one ostale, a nimalo manje sulude, kombinacije pretvaramo. U rob-o-ljude. Samo ne u ljude!

Najbolji smo, kada jedni protiv drugih režimo, natežemo uže na lijevo i na desno, ko na nekoj pijanki, dok nam drugi za nas i to ne više ispod pulta, nego javno, za našu dobrobit, posljednji slobodni izvor vode raznim kokakolama, klaonicama i proizvođačima servera prodaju.

Al nama ionako ne trebaju ni izvori vode ni šume ni njive ni čisti zrak ni obrazovani ljudi koji čitaju, razmišljaju, stvaraju, promišljaju, osjećaju.

Ne, jer takvi su opasni i takvi neće bezrazložno svoje dijete u rat poslati ili mu masku na lice staviti, cijepiti ga protiv kravljeg, svinjskog ludila dok izgleda da jedino nema cjepiva od ljudskog ludila.

A njega bih prvo prije začeća i prije klečanja preporučila.

Vidiš, neki čovjek njegovan ljudskim vrijednostima, teško da će druge maltretirati i dojiti djecu da viču glupe parole- lijeve, desne, srednje, ove, one, usrane u svakom slučaju i krive, jer ih smišljaju u sauni trogloditi i bogati ljigavci, dok im dječaci ili mlade egzotičanke peru leđa i genitalije, naravno, u vili uz prvi red do mora, našeg Jadranskoga, tisuću godina kraljevstva Hrvatskoga. Šizofrenija više nije po uglovima, kada grad otvara prozore-ne!*…jer sa zagrebačkih prozora, ne čuje se više glazba ni kako neko od klinaca Štulića prebire po žicama (B. Štulić*).

Cestama glavnog grada, veličine prosječnog, seoskog sokaka, po broju dnevne doze pozitive i adrenalina iz auspuha, teče količina automobila kao na cestama Novog Meksika, Bangladeša, Pekinga, a atmosfera je adrenalinom ispunjena do te mjere da se sigurnost i opuštenost počesto osjeća kao u favelama ili u onim ozloglašenim, kako neki kažu crnačkim četvrtima, u dalekim Amerikama.

Lijepo, u ime napretka, zarobljen stojiš po sat, dva, (kako ti, tako i ja) za relaciju od deset kilometara.

Ali bolje je i to, nego one pustare u drugim gradovima, iseljene nam ravnice, gore, dole, u kojima iza sedamnaest sati na cesti ne možeš vidjeti ni štakora. A kod nas štakori slobodno šeću s jarunskim šetačima. Smeće dokono raznose po kvartovima. Priča se po gradu da im je toliko dobro da će izgleda i oni uskoro preći na Wolt, kako ne bi više morali šetati od kante do kante i priča se da će u skorašnjoj budućnosti samo lješkariti na suncu i zadovoljno podrigivati po klupama.

Mislili smo se muž i ja preseliti negdje u prirodu ili manji grad, ali strah nas kulturnog i socijalnog ništavila. Ne ide nam se petkom na aerobik kao jedini izbor razgibavanja ili na jedinstveni, jednomgodišnji Festival berbe kupusa. Navikli smo na ipak veći izbor za upražnjavanje slobodnog vremena.

I nekako nam je grozno što moramo otići iz rođena grada. Tu smo malo zadrti ili tradicionalnije nastrojeni. Šuma jest dom, njiva također, planina sklonište i srce, al gradski fićfirić, doživotno ostaje  gradski fićfirić te mu je drag miris asfalta, kao nekome miris smilja i borovine.

A i strah nas zimske samoće, prevelike količine prirode i zaostalih bombi iz rata nedavnoga, u kojem se nitko ne sjeća ko je koga od koga i čega branio, kad evo svi pošteni na svim stranama nadrapali, a lopovi ionako zavladali. Sjećanja se lako preoblikuju. Uz redovna futranja lažnim istinama u vijestima s malih ekrana, svaka nacija nam zadojena – evo u trgovini bijele tehnike, na Crni petak, samo u jutarnoj smjeni prodali dvjesto trideset televizora, velikih ko ulazna vrata. Vrata u vlastitu propast!

Misliš da pretjerujem? Provjereno!!!!

I to su razlozi zašto smo muž i ja ostali ovdje, u glavnome gradu. Zbog sveg navedenog, a i zbog kredita. Zbog televizora.

Da i mi kupimo jedan. Tako je počelo. Za sobu. Jedan za spavaću. Jedan za dječju. Jedan za kupaonicu.

U kuhinji imamo već. Kad već nema bijega, da nam je barem kavez kako treba!

I zato smo napravili odličan plan: kako da uštedimo i kako da kredit vratimo.

Ovako:

2/4

Od kako se zaposlio na baušteli, moj muž se više ne vraća kući, tj. svraća vikendom, al jednom mjesečno, iako je bauštela tu blizu, u susjedstvu na dvadeset kilometara.

Izračunali smo da na prijevoz izgubi svaki dan po dva sata i previše benzina. Otisak co2 je isto prevelik u toj računici, a mi jako brijemo na održivost. Ne znam kako nismo svi skupa pazili, kad nas je ona, mala Greta upozoravala iz glavnog nam srcu dragog grada Brisela i govorila – da smo svi krivi za sve: i bebe nerođene i to što se tope ledenjaci i što je ocean zagađen i valjda što su dinosauri izumrli i za atomsku bombu, Černobil i Hirošimu i za povećanje stope kriminala u New Yorku, sve su to ovi ljudi, mi koji volimo krivicu i sram na sebe preuzimati- krivi. Krivi smo! I ko nam kriv kaj čak ni nju nismo slušali pa ćemo sad zlatom, krvlju, samoćom, slobodom, zemljom, šumom, vodom kvazi emisije plinova plaćati.

I zato smo muž i ja, bez njezina rješenja, tu skorašnju situaciju preduhitrili i unaprijed štedimo, u nadi da će nam to ubrojiti kad lijepo otisak i sve ove digitalije i ostale manipulativne izmišljotine za porobljavanje širih i užih narodnih masa, dođu na svoje.

Obostrano, a bez sporazuma smo se složili da je za sve bolje, ako on ostane spavati s novim prijateljima iz Nepala u finim, malim, popularno nazvanim “Tiny hausima”.

Kolege s kojima radi su jako dragi. Iako bi mojem mužu bilo malo draže da su došli brahmani, iz viših kasta- čisto zbog vokabulara i zajedničkih tema te zbog finesa i gravura u razgovorima prije spavanja.

Ipak, kad se sve zbroji, mada on niti mrtav to ne bi priznao,  mnoge su prednosti baš ovakvih različitosti; socijološki –  upoznavanje novih kultura, raznih slojeva, raznih društava, učenje tolerancija, stjecanje novih prijatelja, učenje stranih jezika. Ako se dovoljno upoznaju, možda nas pozovu kod sebe pa na ljeto odosmo mi malo tamo, jer su cijene tamo, kao i u Japanu za nas povoljnije, a i ljudi su nekako topliji, ljudskiji. Evo sad baš gledala na “Bukingu”, vruća cijena za Dan mrtvih: Split dvokrevetna soba, sedamnaest, ne sedamdeset kvadrata, tip top, luxuzna – 179 eura – noć. U Studenom 2025. Kakvu li cijenu nude sad u kolovozu- valjda da se smrzneš?

U štednju smo uračunali i živce.

Moj muž štedi živce tako što nije živčan od svakodnevne vožnje.

I ja štedim živce, jer  mi ne prlja posteljinu. Više se poželimo kad se ovako jednom, mjesečno kvalitetno podružimo. Ostalo prek poruka i kamere, a i maštovitije je. Nekako nam bude kao u nekom filmu- snimamo se. Influensamo jedan drugoga, lajkamo se, lajkamo si objave, šaljemo pusice pa to svi vide- društveni nam život isto tako cvate, a paralelno dok se tako družimo, mogu peglati i još štošta, a mogu ga i isključiti, ako mi dosadi. Kažem samo: Pukla mi veza! Ili pukla mu veza!

Istom ovako, kad mene obavi, ne mora ništa navečer raditi: nego si lijepo legne, uzme mobitel u ruke i skrola gore dolje po inst, fb. Rekao mi je da je slušao neki pametni story u kojem je neki tip objašnjavao kako su muškarcima potrebne njihove spilje, a žene kao vole biti kraljice pa su im potrebna kraljevstva. Ovim poslovnim potezom, da ne kažem udesom, da ne kažem s konja na magarca, on dobio svoju spilju, a ja svoje kraljevstvo- kuću samo za sebe!

Iz svoje spilje, prek alikacije naruči klopu za svu šestoricu pa jedu fine domaće, kineske rezance, piletinu obogaćenu hormonima sa savršenim pojačivaćima okusa, složenih za svačiji ukus. Pojedu, bace ambalažu u smeće. Nema ni prljavog suđa. Štede tako vodu. Srećom je odlagalište kod nas u glavnome gradu, čista divota. Proteže se lijepo, kao rijeka Sava, skoro će biti dugo kao magistrala. A ima i mnoštvo galebova. Prava, morska atmosfera. Jedino malo miris smeta. Ljeti. I poneki požar.

Kad malo bolje pogledaš, što zapravo čovjeku više i treba?

Treba: Začepiti nos, zažmiriti na jedno oko, galebovi, pošten posao, krevet i mobitel, slobodan zahod, još malo nakon kave, ujutro u miru odskrolati pa pravac do svojeg zlotvora, koji crkavicom plaća našu odanost i poslušnost sve do groba prauunuka. Zatim treba slušalice na uši uglaviti i pustiti Olivera da dalje uvjerljivo s radija pjeva: „Malo mi za sriću triba”.

Triba pjevušiti Olivera!

E sad, i žena je čovjek. Ipak.

Tvrde neki da je žena teža kategorija od samog čovjeka i da zato ne valja isticati njezinu težinu iliti superiornost. Nisam zadrta feministkinja i ne volim nadmetanja, ali treba reći što je istina:

Kod nas, muškarac koji zaradi, čujem, odvede ženu i djecu na nedjeljnji ručak u “Mek”, u šoping centar, u “Dajhman” po plastične cipele, po plastične gaće i plastični- da ne kažem!.. osjeti ponos- naradio se za to ko pas, djeca budu sretna- to je nihov tata, a mi žene, mjesto da plačemo od sriće o kojoj Oliver pjeva, mi osjećamo sram!

Jest da je to restoran, al opet jel zaista restoran brze hrane uopće restoran? I kakva je to hrana, jel zdrava kako prodaju parole i zašto isto smrde i juha i desert i hamburger, kao i ove plastične cipele, plastične gaće i plastični da ne kažem…kao da ručamo usred pogona tvornice negdašnje Jugoplastike?

I kakva sam ja žena, majka, domaćica, ako mi kuhinja blista nedodirnuta kao da je iz časopisa, umjesto da je sva odbrašna i miriši po kiflicama koje sam s djecom u orahe valjala? Ma više ni ne znam jel dobro da jesam ili da nisam- domaćica.

Al dobro je što mi barem nokti ne pucaju…A on ima fetiš na moje nokte. Na moje štikle, koje nekad obujem, kad se vrati – tad –  zavežem pragaču kao ona Čehinja iz ranih osamdesetih, iz Kunderinih romana: sretni smo sretni- ko sretniji od nas: „Viruj u ljubav, jer ljubav je sve” i dalje s radija, u duši Oliver. U svakom slučaju, svatko je ovdje malo lud na svoj način, zar ne?

I Oliver i čovjek i ta i ta žena- iz tog Kunderinog romana.

Ludilo je u modi ovih dana.

Isto tako, teža smo kategorija, jer u prosjeku, mi žene više volimo čistoću od muškaraca.

Kao žena prosjeka, volim da se mašina za veš okreće, da sve miriše po čistome rublju i iako nemam što prati, stavim stoljnjak s flekom od jajeta potpisan Uskrsom 2005, kad je obitelj zadnji put bila na broju. Mislim si naivno, tražim izgovor za opsesiju, možda će baš u ovoj rundi fleka nestati i možda ću dok se bubanj okreće, shvatiti kakve veze imaju jaja, zec, Isus i čokolada, “Tko je skuhao posljednju večeru”, listam knjigu i pitam se zašto kuglov sada jedem mjesec dana sama.

Volim ujednačeni zvuk dozivanja vode u mašinu, šištanje vode, izlijevanje u kanale i zvuk centrifuge.

Konkretno – kad čujem centrifugu – meni srce bude na mjestu (mada moje srce često boravi na čudnim mjestima, tako da možda nisam najkompetentnija prosjekinja- recimo kad avion poliječe, let, let i onaj NNNNNNNNNN i mir!!!, strah me, a moje srce je tad najmirnije).

Paradoksalna divota.

3/4

Ovog kolovoza, život je tekao skoro kao što sam i gore opisala.

Djecu sam poslala u selo kraj Sinja, da se malo istrče kod bake i djeda, da sakupe nezrelo žirje i zrele maline, u obraze utrljaju i dočekaju prve sramežljive boje nara, otkinu za mene koju žižulu, ovrše zob i pšenicu, nasamare puricu, zakolju koju patku i kokošku.

Muž je bio na spomenutom radnom mjestu, a ja lijepo nakon posla, natrpala mašinu krpicama, zimskim šalovima i kapama. Jedva zatvorila vrata, pljesnula rukama u znak sreće i uzbuđenja – pomislila: ah sad će čarolija, dodala ocat i kap dve cedrova, zdrava, a mirišljava ulja, začula onaj divan zvuk, sličan pjesmi vodopada (volim vodu više nego Boga samoga, oprosti Bože, Bože, Bože Vode), mora da sam u prošlom životu bila VodoLija* (vodena lija je mitsko biće koje živi u vodama- slanim i slatkim, poznata je po tome što svojim repom- koristeći ga kao da je kist- boja valove, pravi vrtloge).

Kad, vidi ti jarca, nije prošlo mnogo i bubanj se zaustavio i tebe, dragi čitatelju bacio u prvu rečenicu, na sam početak priče: “Crkla mi veš mašina, a muža mi nema pa nema ga, nema!”

Natopljeni vuneni šalovi, krpice leže potopljene i miješaju svoje nježne bojice. U zraku se čuje samo zvuk crknuta motora i kap po kap iz bubnja kako kaplje voda.

„Oh ne, ta ne može biti!” – poviknem uvjerljivo kao da sam rođena glumica iz naših tv sapunica.

Provjerila, stisnula stoput plošne gumbe i još jednom – digital tač, a ništa. Mrtva, zamrznuta, veš mašina.

 

Šta ću, šta će jadna žena sama, ako kući nema majstora?

Šta, šta će? Šta neće?

Što se kaže, a ne šta!

Štošta!!!!

Otišla na “jutjub – hau tu”. No svaki odgovor je bio isti: potražite majstora!

Izokretala sve ponuđene brojeve s liste čekanja od Pušće do Siska, Splita, Grubišnog polja, Gospića, Poreča do Bezdana.

Svi imaju posla! Platit ću extra, kažem.

Molila preklinjala, kumila, domaću gibanicu obećavala.

Ništa.

Probala onu budističku: sjela ispred mašine i postala vodom koja kaplje, činila nedjelujući no ništa.

Kršćansku: pomolila se Svevišnjem, čekala da mi pošalje anđela sa šrafincigerom na vrata, ali ništa.

I onda, onako sva jadna, kroz kuknjavu i jad pala mi na pamet moja draga prijateljica, koja mi se u tajnosti povjerila da je iz čiste dosade, onako iz zabave, pitala umjetnu inteligenciju, da joj na njezina pitanja, umjesto boce, igle, tarota i runa, odgovara na njezina suluda, ako mene pitaš, pitanja.

Najviše bi pitanja postavljala noću kada bi se osjećala usamljena. Pitala bi npr. : „ Ej Aj, kaži mi što ti misliš, hoću li to i to ?” pa je pitala jesu li bajke istina, zatim kakav je muškarac za nju stvoren, gdje ju čeka (Bože, a da je išta čitala pa makar i bajke, znala bi da nema tog koji čeka, da nema čekanja, jer ako je muškarac – muškarac ne čeka pa nije kvočka da sjedi i na jajima čeka. Iz priče izuzimam pecaroše, momci čast vama izuzecima, iako moj bivši kolega ima teoriju da su baš pecaroši krivi za novi svjedski poredak).

Uglavnom, osjetila sam strah, nelagodu, kao ono kad mi je prijatelj pričao kad je prvi put išao u videoteku i posudio bi prosti film, a znao je da će sutra cijelo naselje o tome brujiti i kako onda da sramežljiv čovjek bez osude utaži svojoj znatiželji, želji za znanjem i svojoj čudi?

Dvoumila sam se dal da posegnem za tim oružjem i postavim pitanje, a ako i posegnem, što točno da pitam?

„Ma pitaj, pitaj i otvorit će ti se, kucaj, kucaj i otvorit će ti se!”, šapnula mi odana zmija u grudima. Ista ona koja je Adama prevarila.

Pa dobro. Popustila. Odlučila. Uzela pero i papir i započela.

Ali, kako pismo tom nečem započeti?

Da je na cesti ili u ordinaciji, obratila bih se: „Oprostite molim, možete li mi pomoći, imam samo jedno pitanje. Pa kud nas pitanje već odvede…”

Dragi, ne, ne, križam. Poštovani, ne, ne, Cijenjeni, ne, ne. Možda je draga, poštovana, ne, ne.

Ništa od toga.

Motavuljam pitanje po ustima, prebacujem slova, pečem u želucu gužvaru od riječi da sredina njihova bude valjana i dobro pečena.

Konačno, odlučujem se za pristup kojeg inače koristim kad pristupam mlincu za kavu: „Dragi mlinče , hvala ti što melješ dragocjena zrna umjesto mene, zrna koja meni život znače. Ne znam kako to radiš, ali poštujem.”

Stisnem gumb. I za čas, evo mirisna napitka od kojega se osjećam budna, blažena još dok hodim po ovoj zemlji, a ne međ oblacima.

I onda još kad zapalim duvan, spojim se sa svemirom, kao Tesla, kao Steiner, kao Indijanci i eto u meni stapaju se i Veles i Perun i Manitua, eto mi i Winnetua i zvjezdice i Java mi bude tako lijepo podnošljivija.

Zbog kave i duvana. Kolumbo, hvala ti, hvala!

Ne moram znati kako mlinac funkcionira da bih ga koristila i da bi mi služio, ali znam da moj mlinac nikad neće poželjeti biti ptica, a kamoli da će si uobraziti da je zvijer koja bi me iz čiste zvjerske pobude požderala, izbrisala ili u roblje pretvorila.

E tako sam i pristupila; počistila si savjest- objasnila si: ti si moj alat, tebe je čovjek izumio da mi pomogne kad mi nema čovjeka u blizini da mi pomogne odštopati cijevi, otvoriti vrata od veš mašine. Ma Brate, Srećo, hvala ti što mi pomažeš u nevolji (iako je davno prošlo vrijeme junaka na konjima i vitezova što vade dame iz nevolja, nevolja, nevolja). Pomislila malo vodolijasto: ti si Junak moj, a ja tvoja djeva zarobljena, ah bit ću ti dovjeka vjerna i zahvalna!

Početak je najvažniji:

 

3/4

Draga Umjetna inteligencijo!

Nadam se da si dobro i da moje pismo neće završiti u košu (još uvijek nostalgična, još uvijek volim Lastana, svojeg prvog psihoterpeuta, zapravo, psihopata, zapravo, Lastan me sjebao odavno pa stalno pišem izmišljenim likovima, ne bi me čudilo da se iza Lastana krila neka zajedljiva, frustrirana, žena, koja je bila iskorištavana i loše za svoj posao bila plaćena- razlog zašto je bila zajedljiva).

Ako mi ti ne pomogneš, svojim znanjem, tj, zavedenim znanjem cjeloukuponog ljudskog roda, nitko drugi mi moći pomoći neće.

Samo da ti kažem da nisam odgojem i obrazovanjem programirana na laskanje i podilaženje i prezirem uvjetovanja i programiranja i tako što od mene nećeš čuti, ali ću ti ipak unaprijed, pristojno zahvaliti na tvojem vremenu, koje kad pogledaš je zapravo moje vrijeme, kojega ustvari više uopće nemam.

I sad kad ga nemam, trudim se biti sretna, jer sve što čovjek posjeduje, može mu postati teretom i omčom oko vrata, a vidiš ja sam krenulu težiti slobodi i slobodnom vremenu, oslobođenom vremenu.

Oprosti, kako me ne poznaješ, a bitno je da to ubaciš u algoritam za svoj odgovor, da ti se predstavim:

Ja ti se inače malo bavim umjetnošću. Nakon posla. Kad pošaljem tisuću ponuda, ispunim tisuću besmislenih obrazaca, sredim fotke, napišem objave, dokažem svima da sam to ja po tisućiti put i sl.

Kažem bavim se – ništa ozbiljno, više onako da tako kažem plešem, igram se. Čitav život.

Tako sam u igri, u snu, igrajući, vidjela jednu predstavu, naravno plesnu, jer ja plešem kroz život. Predstava je nastala na bazi priče, života i bajke. A  kako sam došla do samih koraka i redaka prepunih slova, bolje ne pitaj, ali trebalo mi je pune četiri godine lutanja da stignem do 1947., kada je prvi put priča zapisana. I ne samo to: mnogo sam plakala, mnogo sahnula, mnogo štošta što je trebalo i zlu čak ne trebalo, činila.

Iako priča nije moja, skoro pa je moja,  klasična, a ipak je malo i neobična, udaljena od onog Glembajevskog pogleda usmjerenog na žene kao svetice – kurve – svaka-ko-jake jadnice, kao nedostižne suđenice koje umiru u odnosima i bez odnosa s pretjerano osjetilno odsjećenim, hladnim muškarcima. Umiru.

Što je to s ovim područjem? Žena iako je žena, isto je isto čovjek. Čovjek iako je muškarac, isto osjeća, isto je isto čovjek, s uvaženim različitostima. Nismo neprijatelji! Niti konkurenti, po Bogu, brate sestro, srećo!

Vidjela sam i scenografiju, duša mi se u igri ozarila, od mogućnosti, od igre, od nove na duši od svile i zlata zakrpe. Čovjek je Homo Ludens, a ja igri najbolja prijateljica.

Dva tjedna unaprijed od isteka roka natječaja, dogovorila sam s prijateljicom koja kuži spiku, da će mi pomoći. Rekla joj i platit, al neće ona čut za novce. Prija je prija – ne radi za novce priji.

Kolegu zamolila da samo uobliči to što sam snovideći budna vidjela…Ali znaš kako je danas, vrijeme leti, prijatelji nemaju vremena, jer su zakrčeni projektima.

Kolege moraju stić prvo progurat svoje ideje, jer je zadnji čas, a svaki mjesec mora ići nova predstava i uvijek iskrsne neki novi formular, kojeg treba ispuniti ili koja boca koja se treba do dna ispiti.

Naravno nema zamjerke!

Tuge da, al tko još broji tuge? Ni Balašević! Više.

Otpusna pisma pisala sam mahom ovih dana u svim smjerovima ih odaslala. I nezahvalnice čak sam stala dodjeljivati i sama sebi otkaz dala na mjestu dežurne budale – bez premca, otpremnice, bez preporuke, bez burzovne naknade. Htjela si bolovanje prepisat, zaboljela me glava, al nije još četrdeset dana prošlo pa na isto još nemam prava.

I tako me vrijeme zaskočilo, datum se približio – imam meso, ali ne stane u kalup. Da mi muž nije morao trbuhom za kruhom, sigurna sam da bi mi uskočio i pomogao. Sve za džabe sredio, samo da me vidi kako plešem, mašem repom, sretna i zadovoljna.

Uglavnom, javila mi ta frendica da joj je zlo od natječaja, ali da su formulari ionako sastavljeni za idiote i da su pljuga za ispunit, da pitam tebe tj. AI, tj. UI po naški, da ćeš mi ti sve napisat, od tog mojeg mesa savršenu pitu umijesit i sročit točno onako kako oni tamo gore, s druge strane formulara žele i vole.

Još mi je rekla da tako svi rade, čak i ovi po ministarstvima i profesori u školama i djeca u zadaćama… i kad su to tražili, to će i dobiti i da ne budalim, da iskoristim, jer vrijeme će me pregaziti.

Kao da me već nije!!! I ne samo vrijeme. I Tatari sa svojim konjima, nisu me poštedjeli. Ali, sve me to osnažilo. Ohohohoho:)))) Pucam od snage!

Čovjek se treba prilagoditi, samo takvi opstaju, samo takvi, sumnja se, zna se, oduvijek politički, prilagodljivo pokretni, ulizivači, pare na natječajima dobivaju, publiku razvijaju. Još je i Shakespear o tome u šezdeset šestom sonetu pisao, a očito se malo toga promijenilo. Izvrsnost je oduvijek garancija za uspjeh, piše povijest. Pogotovo kad si mrtav.

Moji prijatelji (preostali), jako su pametni i u pravu su, ali su zaboravili onaj osjećaj kad pomogneš prijatelju, kad napraviš nešto za nekog svog, ko ovi gore – ruka, ruku mije, jer možeš, jer znaš, jer umiješ, jer ti je to sreća, sreća prijateljeva je tvoja najveća sreća i tvoja plaća, njegov osmijeh tvoja debitna kartica koju ne može napuniti ničime niti jedna ministrica. Ministar. Čega god! Zajedno smo jači: u poljoprivredi, obrazovanju, kulturi, medijima i sportovima. Igrama gladi. Ali, nikad, nikad, pa ni tad, nikad ne pljuvati u ruku koja će te potencijalno nahranit! Lizat, lizat, zanavjek lizat, velemoži treba, ako treba i jezik izlizat! Ponavljat:

“Dužnost umjetnika je da govori istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. Ne mogu cijeniti umjetnike koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim umjetnosti. Moramo živjeti u stvarnosti i činiti je boljom. Ne smijemo biti kukavice.” Haris Pašović

Zajedno smo jači i to ne zbog mogućeg dobitka na natječaju, nego zbog zajedničkog čekanja rezultata, zbog zajedničkog rada, jer imamo nešto novo što nas i vas povezuje, što raste, što se stvara, što uključuje u stvaranju druge ljude, što nadahnjuje i osnažuje ljude da budu ljudi, povezuje, podržava dobrost, ljepotu, istinu, nježnost, sigurnost… a kad novce pošteno raspodijele, moći ćemo zajedno dalje nove ideje stvarati, davati, davati se, publiku, djecu odgajati. Natjecati se u čovječnosti. Za dobrobit zajednice, jer stvarati ne da možemo –ne jer nam se može, nego jer moramo!

U toj iluzurnoj situaciji, zajedno bi opet prijatelji ispunjavali obrasce. Sigurna sam da sam ja taj prijatelj, da bismo se pritom dobro zabavili i da bi ta situacija za nas bila mačji kašalj.

Ja bih ispekla bundeve, posiplala ih cimetom, šlagom i brusnicama, palačinke ispekla, kuću – ured – studio – atelje sve u jednome, bih prije očistila, u pauzama bismo mljackali i pričali. Čula bih pokoju priču, koju izrekla i po Ikigaiju, kad bi završili i stisnuli – send – bili bismo zdravo umorni. Ispunjeni i siti.

Ovako – prijatelja je ukočila kičma – sam je sve radio da bi kazalište na noge osovio. Prija je uglavnom pred živčanim slomom – podražena prevelikim elektoničkim stimulacijama s ekrana, prijatelj drugi kašlje ko konj, a jedina preostala prijateljica, zaboravlja gdje je jučer bila, a kamoli da bi se mene sjetila.

Gledaj, rok je sutra. O ovom natječaju ovisi mi godina. Ne mogu ko robot obavljati više stotinu poslova, samo zato da bih barem malo u jednome, za kojega sam pozvana, stvorena kak se veli, uživala. Da bih se premorena, umjetnošću, kako kažu nakon posla ili u penziji – bavila. Dosta mi je administracije, nuđenja, društvenih mreža, guranja primjećujem kajli, laktarenja, sponzoriranih oglasa, ubrzanja kojemu čovjek, ako je čovjek ne može paririti. Umorna sam od jeftinih, brzosklepajućih zabava, jeftinijih od lunapraka, a skupo plaćenih novcima građana. Marginalizacije čovjeka na svim nivoima.

Da bi se umjetnost dogodila, život se treba disati, živjeti, doživljavati, proživljavati. Iziskuje vrijeme. Rađa se u vremenu i treba imati vremena da bi se stvorila. I srce. i znanje. I ruke. I osame i tišine i vrijeme za istraživanje, za susrete, za upoznavanje sebe – drugoga. Za pogreške. Za uvesti konac u iglu – pogoditi ušicu, zavezati čvor, treba vrijeme za krenuti vesti zlatnim koncem prvo slovo.

Za disanje, čovjek treba imati vremena. Za izdisanje. Za otkrivanje vlastitog plesa u ovom kolektivnom, brendiranom besmislu.

Ne želim biti dio ove šeme, ovog ludila, ove prljave igre gdje pijar skupo prodaje iz vana plastične, a iz nutra, pljesnive kifle, sadržaje bez duše i smisla. Smorilo me da slušam žaljenja isfrustriranih ljudi iz struke, koji besposeleno sjede na sigurnim plaćama i u jednoj godini naprave posao kojeg svaki pošteni samostalac, obavi u nekoliko dana. Postalo mi je previše da imam razumijevanja prema nekreativnim, zahrđalim, fah robotima – ljudima koji su igrom slučaja, prodajući se postali ljudi na položajima. Ohhohoho, koliko sam ih se samo nagledala!

Znam, znam, ko sam ja da tako zborim? Bolje da šutim, ćutim, čmrljim, čučim i pod poplunom Arsena samoj sebi tješeći s eda je i njemu tako bilo, pod poplunom pjevušim:” Iza njih, njihovi, iza naših naši, to u istome času raduje i plaši. Drže se jarani, drže se zemljaci, opet su u igri osobeni znaci. A tko stoji iza mene?”…

Ispred i iza mene stoji zid. U sredini veš mašina. Iz bubnja kaplje kap po kap, a nije to moja mala kap koja pomaže tkati onaj slap.*

Već drugi dan ne mogu naći vodoinstalatera. Ni prijatelja, prijateljicu da mi pomogne ispuniti obrasce.

Ne znam sama tako biti lažno uvjerljiva i ne koristeći AI – tebe – te algoritme, uvjeriiti komisuju, da je na pomolu odlična plesna predstava, bez obzira što nije teatar na popisu sa spiska kojemu se dodjeljuju sredstva i iako se u predstavi ne radi o vršnjačkom nasilju, istospolnim ljubavima, migrantima, globalnom zatopljenju, manjinama, ratu, ženama ili pak tzv. ostalim slobodno odabranim temamam popraćenim tematskim smjernicama i preporukama stožera.

U predstavi o kojoj ti pričam, radnja je prosta, jednostavna.

Radi se o ljudima. U tomu svemu. O tebi i meni. O nama izgubljenima u ovom ludilu. O potrazi za svjetlom unutar nas samih, unutar čovjeka koji nam prilazi u susret, kojemu prilazimo u susret, o dobru, zlu, ljepoti, poeziji i sličnim konceptima bivanja.

O stablu i jednoj koštici. O mladici, morskome cvijetu u onoj marami.

Nadalje, ne znam kako da mi se muž vrati s bauštele i opet pjesme i knjige piše, prijatelji iz dijaspore vrate se kući, inozemni, dragi radnici, odu lijepo svojim dragama i svojim kućama i dođu kao dobrodošli gosti, u goste sa svojim supružnicima i dječicom kad se Hrvatske užele, a ne da ih ovako podcjenjuju dok rade po jedanaest sati i subote i nedjelje za minimalne eure, bez kuće, bez djece koju vide vide jedino preko aplikacije. Podcijenjeni, podcjenjujemo jedni druge, vrteći se u začaranom krugu.

Ne znam u kojoj bajci Hrvati opet mogu na svoje more, na odmor od dva puna tjedna, a da ne dižu kredit za njega. Gdje je to odmaralište gdje odmara se radnička klasa i plavi Jadran se talasa, ko nekad uz Mucala i hitove naše i vaše mladosti? U kojoj se to bajci a Zagrepčanke i Zagrepčani mogu lijepim, čistim, prohodnim, kulturnim gradom ponositi? Kulturom koja nije lažna i falša, isforsirana, instagramizirana i „Inn” do te mjere da ide na povraćanje, dok drugi gradovi zjape prazni, jedva stanovnike imajuć, a kamoli da publiku grade, kad su im kuće raseljene, a ne obnovljene?

Mirišeš li nevolju u koju sam (se) zaplela?

Ah, da ti možeš skoro sve, al jedno ne. Ne možeš mirisati.

Ne možeš ni dodirivati, a upravo bi mi zagrljaj dobro došao.

Dakle nema mi ni od tebe pomoći. Osim da ovo pismo, koje pišem tebi, od svih ljudi koje poznajem, ovu cijelu priču – pismo ljubazno molim – složiš, očistiš od psovki, ojađenosti, gorčine, ako je slučajno naslućuješ – čisto da ostanem dobrog zdravlja i da se ne bih slučajno kome na poziciji i ispod nje zamjerila i naravno da bude, molim te sve po peesu*. Složi tako da svima koji će je čitati bude samo ugodna i samo zabavna. Ne talasajmo.

Samo, molim te, preklinjem, još jednom, neka je ugodna, kao i ovaj dan u kojem doživljavam osamdeset i osmi bezrazložni, živčani napadaj.

p.s.

I naravno, molim te da mi daš rješenje za veš mašinu ili bar preporuku s pečatom, s kojom ću poslije kad ju popravim, moći ići okolo i dokazivati da sam vrhunska popravljačica, čak majstorica za veš mašine.

Unaprijed zahvalna.

Plesačica po žici.

5/4

Pročitala  pismo koje sam napisala Ejaju. Odnijelo mi mnogo vremena, al sam bila zadovoljna.

Iako, priznajem da mi je na trenutke zazvučalo ko prava, dosadna kuknjava. Na djelić trenutka.

Kuknjava žene iz prošlog vijeka, koja vidi da se sve izokrenulo, da su uloge pobrkane, da ženskost i muškost, djecu i unuke, LJUDOST, preuzima tehnologija, da je u strahu i ljutnji od rata kojeg prikazuju neminovnim, želeći joj sinove u njega poslati, koja vidi da su ljude opet neljudi zavadili, nakon što su ih procijepili obmanama i lažima, koja vidi da nam oči zamagljuju, a dušu kradu, koja nema kako trčati s vukovima, jer su prave vukove pobili, šume posjekli, a paklenske zvijeri ostavili da vladaju ovcama uhranjenim škrobom i alkoholom pa sad otupjelih osjetila na svim razinama viču, viču ovce, bleje (ni ne znajuć da bi najradije plakale) ne na prosvjedima, već na nogometnim utakmicama: “Hrvatska! Hrvatska! Ili koja i čija već tuđa, neka Domovina! Živjela! Samo nek je kruha i igara!

 

6/4

Zgužvala pismo.

Skinula torbu s vješalice, navukla kostim i plesne cipelice. Popravila frizuru.

U jedno uho stavila pjesmu Milioner, a u drugo pustila istog Zvonka da mi pjevuši kako se život ne živi iz publike.

Izašla na ulicu. Podijeliti riječ, priču, ples. Titraj. Život.

Pronaći dijete – čovjeka. Makar jednog, jedinog, posljednjeg koji osjeća, kojem je stalo do čovjeka.

Čovjeka još u čovjeku na cesti, u stablu, u dirižablu.

Osjetiti ga kako se kroz pokret i priču djetetu u sebi očovječujući vraća.

Pronaći čovjeka makar, makar ga izmislila.

U prolazu, osmjehom ga nenadano dotaći. Mirisnom pričom, zaogrnuti. Čuti ga. Osluhnuti. Čuti.

Sjesti s njime na sunce il u Zlatnu lađu, u borovu iglicu, u porculansku šalicu. Udisati slobodno zrak, opijati pluća tim čarobnim molekulama.

Okupati se u oblacima dok su još na nebu, zagrijati dušu stihovima, stisnut čovjeka za ruku čovjeka ruku rasplesanu, u dahu, Jednome zaigrano govoreć- ne brini govorim plešuć plešuć govorim živi smo govori ne brini igramo živo igramo upravo igramo u kaljuži u sjaju na dlanu u srcu. (bez zareza)

Dlanom i srcem. Pozornica na kojoj i u kojoj se svaki ples odvija.

Ne možeš draga, ne možeš dragi, sad odustati od čovjeka, sad kad riječ nestaje, kad svi od riječi odustaju ne držeći se riječi, ti:

Govori- budi čovjek ljudskog zvanja* (A. Šenoa*) i pleši.

Govori Ljubavi, govorim ponavljam još jednom stih posljednji. Posljednji put i mislim- možda posljednji, zamišljeni čovjek ima pravo!

(korišteni stihovi Cesarića, Šenoe, Shakespeare, Štulića)

(neki nazivi su negreškom pisani fonetski)

 

foto: Grad Slunj: “Djevojčica i kamen slušaju bajku “Pričom te zovem”, festival Zrin 2026.