skip to Main Content

Pripovijedanje

Dođi! Pričom te zovem u pustolovinu novu, u zaštićeni nevidljivi prostor mašte i snova. Zakoračit ćemo na tlo onkraj ovog vidljivog svijeta i susresti junake slavne, djeve bajne, čuda nemoguća i piti ćemo s izvora vode žive. Dođi, ne časi časa, brod samo što nije krenuo, jedra svoja već je zapeo! U tom nepreglednom moru, znam gdje ćemo kopno pronaći i po povratku sa ovog putovanja kako će nam okrijepljena duša zablistati!!

Osjećam, da kao pripovjedačica postajem kanal kroz koji priča i svo njezino drevno znanje prolazi, dok slušatelji postaju akteri iste bajke. Između nas, stvori se neka posebna vrsta simbioze, neki zaštićeni nevidljivi prostor, zakoračimo na tlo onkraj ovog vidljivog, doživljavamo i upijamo otvorenih ustiju dijelove priče, dijelimo dah i na kraju po sretnom završetku, puštamo izdah, bušeći balon u kojem smo zajedno putovali, bogatiji za iskustvo, bogatiji za susret, oplemenjeni za doživljaj.

Polimati su oni ljudi koji u dvoprežnoj kočiji upravljaju sa četiri ili šest konja. Izgleda da sam ja jedna od njih i da svaki od mojih poziva iziskuje posebnu pažnju i predanost. Volim se predstavljati kao pripovjedačica „starog kova- novog doba“. Starog- u svojim nastupima sažimam tradicijske vještine pripovijedanja, utemeljene na svim prethodnicima, od starih rapsoda i rapsodija, vikara, telala, ima tu i Šeherezadina nasljeđa, a da ne pričam o starim Slavenima, koji su nekada bili Sloveni i svoje priče i bajke slovili, prenosili s koljena na koljeno, djecu svoju njima zagrijali (poslije su slovo –o- u  slovo –a- pretvorili pa sve zapisali). Novog doba, ne samo zato što je ovo doba uho žedno bajki, prezasićeno instant slikama, gladno žive, tople ljudske riječi koja liječi već i zato što u svojim nastupima objedinjujem animacijske, cirkuske, glumačke vještine i uključujem žive ljude kao žive aktere priče. Dakle, čista integracija! Za mene je pripovijedanje jedan od oblika taktilne umjetnosti, u kojoj se uključuju sva naša osjetila, premda naoko, tj. „nauho“ imamo samo riječ. E tu smo sad! Samo riječ! Odmah da se ispravim, još nedavno smo vjerovali (ljudska zajednica) da riječi imaju čarobnu moć. Uzeti ću samo primjer riječi „Abrakadabra“ (aramejski- Avra kehdabra) – značenja „Stvoriti ću kako izgovaram“, ili onu još stariju „U početku bijaše riječ i po njoj sve postade i bez nje ništa ne nastade“( Biblija).

Riječima pripovjedačica ( u ovom slučaju ja) vodi publiku u nepoznatu pustolovinu, a publika svojom spremnošću da sluša, osigurava priči da dopre do njihovih najtanjih niti i da im se podastre u cijelom svojem obilju mudrosti, znanja i emocija. Iz te pustolovine, oni se vraćaju živi i zdravi, promijenjeni za iskustvo, obogaćeni za doživljaj. Priče i bajke su kao voćnjak prepun najrazličitijih plodova, za svakoga po nešto, po ukusu i volji i svatko može uzeti ono što mu je potrebno. I da, nismo mi samo glavni likovi u nekoj bajci, krivo su nas učili: „Mi smo čitava priča, mi smo šuma kojom glavni lik kroči, zlikovac koji ga prevesla, rasulo oko njega, svi ljudi u prolazu, boje, zvukovi…” A. Barricco

Voćnjak koji vrijedi kako za pripovijedača , tako i za one koji slušajući pripovijedaju u sebi.

Osluškujući druge, naučila sam slušati sebe i čuti onaj glas iz daljine koji mi je šapnuo ove riječi :“ Idi, idi po svijetu bijelom i pripovijedaj o junacima slavnim, vremenima davnim i djevama bajnim, o istini i pravdi, ljepoti i tuzi ; kako bi se sinje more smirilo, kako bi vrli junaci došli pameti, kako bi svaka nepravda bila kažnjena, kako bi djeca znala zmaja pobjediti, a dobri ljudi, da bi mogli još boljima postati „

Nisam se oglušila, idem i pripovijedam i svaki baš svaki put kad stanem ispred publike, strepim od uzbuđenja, jer znam da je među dvadeset i dvoje ili tristo i troje djevojčica i dječaka još barem duplo više snova koji se tek trebaju ostvariti.

Back To Top