skip to Main Content

O meni

“Stvaram, dakle jesam!”. Rođena u Zagrebu 1976, pozavršavala neke škole, onu životnu još tešem.

Izrađujem lutke i male im haljinice, bojam slike i slikovnice, pripovijedam priče i bajke i u jednoj od njih perem posuđe.

Članica sam nevelikog jata samostalnih umjetnika i slobodna skoro, baš ko ptica!

“Kog nacrtam bude živ!”

Priče postaju žive samo ako ih netko nekome ispriča, ili ih pročita pa se likovi, boje, mirisi događaji  ispred nas kao stvore. Priče su sastavljene od riječi, riječi od slova. Postoje majstori riječi i
postoje majstori slova. To su oni ljudi koji pišući slikaju. Ima i onih koji govoreći slikaju, a i onih koji svojim plesom oslikavaju novi prostor. Nekada to čine  neki ljudi što s ljubavlju ručak kuhaju i  oni neki što grabljaju lišće tako uredno i predano da sami budu u jesenju sliku utisnuti. Ima  i onih premršavih s točkastim leptir mašnama, s glavama u oblacima, okruglih, kuglastih, usporenih, oko kojih se i samo vrijeme usporava… I virtuoznih nosača povrća, petkom na Trešnjevačkom i čovjeka s ribom- uvijek za mene svježom! Postoji i djevojčica, nježna, razigrana kao jutarnja lastavica, u rozoj haljinici, pokraj mora i s morem u očima- pitanja poklanja, čudi dupine svojim osmjesima. Ima, ima ih i grbavih i onih starih staraca kojima je još samo toplina s razumijevanje u očima. I muškaraca nalik kokotima, žena mačaka, raznih luckastih stvorova, ljudi- lisica, vukova , djece mjehuraste, vedrinom obasute.

Svi oni ( takvi, nekakvi) kroz mene prolaze, upisuju svoje geste, izraze,hiperbole, parabole, ostavljaju zareze i tri točkice. Pomiču se prije mog sna dok pokrivač od priča mi pletu. Širom uši raširim, slušam i šutim. Ne trepćem, skoro pa i ne dišem. Da priču ne otjeram!! I tako budem osluhnuta, tiha dok me priča ne preplavi. Ponekad me i požuti, pocrveni, pozeleni, a ponekad me samo poravna, uspava.

Zatim još tiše, u kućnim čarapama, sjedam za stol (onim pokrivačem zaogrnuta) biram boju po srcu i crtam i dišem. Ponovno crtajući dišem ! I šuteći razgovaram u crtama i crticama, s tim prodavačima šešira, sakupljačima kišnih leptira, mjesečarima, sunčičarima što s nestrpljenjem u redu čekaju da se na papiru pojave i oboje prijateljskom rukom umjetnika.

Ovo sam ja s pet godina. U to sam vrijeme skupljala raznobojno kamenje I drobila ga o pločnik u prah. U silnoj sreći postajala bih životna radost I pozivala bih prolaznike na svoju gozbu s bojama. Netko od njih bi me po kosi podragao,neko mahnuo, netko I osmijeh darovao, ali užurbani kakvi su bili, ne bi se dugo zadržavali. Osim jednog. Vjetra ! Zaigrao se mojim dragocjenim prahom, razbacao i otpuhao. U kosu ga utisnuo I ostavio mi najljepši dar da mogu vidjeti slova, riječi i priče u bojama….

Back To Top