skip to Main Content

Lutke

Poimajući život kao jednu veliku igru, biram posao kao poziv u kojem se najbolje mogu dati, zanemariti vrijeme i bivati samo u prostoru. Na taj način vrijeme za mene postaje rastezljiva čarapa, a zakonitosti prostora postaju manje bitne, jer stvaram vlastiti prostor u kojem se kreću moje misli i u kojem susrećem slične igrače. Ponekad se to događa i kroz san, ali najčešće kroz stvaranje. Kroz stvaranje dolazim do sebe, oslobađam se tereta zemaljskog života, iako sam u potpunosti uronjena u njega.

„U onom prijatnom, u onom dobrom, u onom savršenom, čovjek je samo ozbiljan, ali s ljepotom se igra… Ona stvarna ljepota vrijedna je onog stvarnog nagona za igrom; idealom ljepote što ga postavlja um, zadan je i ideal nagona za igrom što ga čovjek u svim svojim igrama mora imati pred očima. Nikada nećemo zalutati tražimo li ideal ljepote nekog čovjeka na istom onom putu na kojem on zadovoljava svoj nagon za igrom… Jer, da to konačno i kažemo, čovjek se igra samo ondje gdje je u punom značenju riječi čovjek i samo je ondje sasvim čovjek gdje se igra.“ [1]

Njegujući stvaranje u sebi, manifestirajući ga u pojavnom, otvaram se kozmičkim snagama da prolaze kroz mene- dajem im svoje ruke, noge, oči i dušu pa neka ih, neka unose radost u stvaran život!

“Zar lutka nije pratiteljica čovječanstva od njegovog najranijeg djetinjstva? Tko zna, koliko joj toga dugujemo?“… Zar nije u istom trenutku, kada i  lutka oblikovana od grumena zemlje ili možda od zamotane trave, rođena i mašta, a s njom i igra, pjesništvo, lijepe umjetnosti?  Zar nije sposobnost stvaranja ono najbolje što posjedujemo, ono na što smo najponosniji?“[2]

[1] F. Schiller, O estetskom odgoju čovjeka u nizu pisama, petnaesto pismo, Scarabeus naklada, Zagreb 2006. 89.  str.
[2] Selma Lagerloef „Emigrant“ (prijevod za internu upotrebu – Sunčica Vidulić-Vulelija)

Babuške

Golubeki na Špancir festu

Back To Top