Riječ

Pristigle priče

Predgovor

Slikopis Riječ drugi je dio iz ciklusa od četiriju tema: Voda, Vatra, Zrak i Zemlja, u kojem Margareta Peršić, umjetnica – čarobnica (čarobnica, zato što biva pripovjedačicom, pjesnikinjom, slikaricom ), poziva čitatelje da putuju s njom kroz vrijeme, uronjeni u kapljice, mirise, dodire i hodačašće esencija četiriju elementa: elementom vode kroz Brodaricu, elementom zraka kroz Riječ, elementom vatre kroz Nijemu slovaricu i elementom zemlje u Herbariju duša, gdje Margareta slika, a čitatelji stvaraju svoju priču o ljubavi: „Slikam Tvoju priču, Ti pišeš što je ljubav za tebe…I čini mi, se: tu putovanje tek započinje…“

Nižući u Riječi plavetnilo, autorica kistom, a čitatelji perom, suptilno isprepliću svoje pute i postaju stvaratelji jedne nove priče, koja se prostirući rastvara u našim očima u svojoj punini, u plavome: plavo u tamnilu, plavičasto u svijetlim preljevima, plavakasto u potezima.

Niču iz plave biti, antropomorfizirane ptice: On i Ona. Potiču nizovi slika: „Promatraj me i pričaj! Zapiši što pričaš. Stvaraj sebe – riječju.“ Sinergija boja, linija, glasova, riječi.

U ovu se stvaralačku sinergiju uplela i paleta akorda Zvuci Velebita, gdje je taj velebitski fluid ritmom svojih tonova oživio predsliku (nastala je kao proročanstvo i stvaralački odaziv na poziv autorice Željke Mezić na izložbu Sinestezija i oblici glazbe). Slušajući isprva glazbu Mateja Meštrovića, a potom drugih autora, Margaretine su ruke dva mjeseca slikopisale. Gledajući slikopis, ruke su čitatelja postale ruke književnika, stvaratelja, umjetnika. Koje li čarobne sinestezije triju umjetnosti: riječi, slike, glazbe…

Spoj slikarstva, ilustracije, glazbe, književnosti.

Negdje se iz nepoznatih dimenzija Baudelaire smješka Riječi i miluje njezine stranice: „Slijevaju se boje, mirisi i zvuci (…)/ Po širenju slični svemu što beskrajno je (…)/ Ushite nam duha i ćutila slave.“

Onaj koji lista slikopis, gledajući slike, koje uokvirene podsjećaju na polaridne fotografije, u trenu  priča i čita neku svoju priču. Koliko „prolistavatelja“ slikopisa, toliko priča. Beskrajno ispričanih priča… Margareta je napravila inverziju, oslikala priču, a potom pozvala pisce i nepisce da pišu te učinila čudo beskraja stvarnim napravivši jedan izuzetno ljudski čin: omogućila je da se čuje glas onih koji pišu u samozataji, a žele iz te samozataje dotaknuti druge. Ljudi pišu, žele iz sebe istisnuti riječi, žele da netko pročita, promišlja o onome što pišu. I sada će svijet ugledati njihove radove, njihove priče. Jer Riječ, otvara sebe-za druge, u eteru www.magisdolls.com, gdje će se ove priče smjestiti.

Onaj, koji će listati Riječ rukama, čitat će četiri priče izabrane na natječaju : Amoon iz Sarajeva, Viktorije Majačić iz Županje, Marka Pernarića iz Osijeka i Igora Remsa iz Bara.

Ova poezija u prozi uklapa se u slikopis motivima PLAVOGA koje je esencijalno u ovoj zbirci.

Plavo otvara mostove i onim radovima koji se čine odmaknutim od crteža.

To je intuicija plavoga. Plavo kao poveznica raznolikoga u istome postojanju. Postojanju duše i njezina putovanja k jednome.

U beskraj ove plaveti utkana je i pjesma dječaka Borne Brtomazlovića, gdje dječak ravnopravno sa svojim slovima, stoji uz odrasle pisce te ovom slikopisu daje dodatnu vrijednost.

Također, plavom se u metafizičkome, dakle umjetničkome, kao vrhu metafizičkoga, pridružuje bijelo i bjelina:” Plava i bijela, marijanske su boje te izražavaju izdvajanje ovozemaljskih vrijednosti i uzlet duše prema onostranosti.” (Rječnik simbola).

Margareta je u Riječi iskričavo ( “kapljom vlastite krvi, crvene”) sve „uplavila“ , intuitivno nošena idejom dijeljenja, poticaja, sinergije, sinestezije. Iznjedrila je arhetipsko plavoga: „(…) jer plava boja sama u sebi razrješuje suprotnosti, izmjeničnosti, kao što su dan i noć, koje uređuju ljudski život .(…) Ona je kretanje prema svome iskonskome središtu u svakome pojedincu. Ona je boja istine.“ ( J. Chevalier, Rječnik simbola).

Jadranka Eldan Lačen, putopiskinja duše, prof. hrvatskoga jezika i književnosti

 

Riječ- osvrt

Otvaram slikovnicu “Riječ” autorice Margarete Peršić. Ovo nije obična slikovnica i stoga nije
moguć običan prikaz. Pišem kako mi dolazi dok okrećem listove;

Plava tišina slikovnice bremenita je nevidljivim jezikom.
Svemirska i ljudska nutrina, jedno su.
Na prvoj slici stablo poziva u sebe svjetlosnim procjepom. Oko njega lete ptice u dalj, stablo je
ogromno, ali u krugu pa je istovremeno i prisno. U srcu, stablo. Pod krošnjom stabla i u dubini
skuplja se čežnja plave boje.
Plava – tihi mrmor, svečan, suzni…
Plava -radost stremljenja, žalost sputanosti….plava neizmirenost.
Plava -puna tame i svjetla, mjesečinasto svjetlo prosijava iz dubina, talasa se i vrtloži na
površini.
Nebeskoprisni svijet dviju duša, ptičjih ljudi, otvara se u sljedećim slikama. Slikovnica je
sazdana iz dinamike dviju duša, ili se to sve odvija na planu jedne duše? Lica likova su
harlekinska, pantomimična, i dok je njeno na početku ljubopitljivo, njegovo je od samog početka
tužno. On je veći od nje, ali njihova je bît srodna. Započinju svoju priču s mekim plesnim
kruženjima. Posvud pera – lakoća leta i bivanja. Nema svijeta oko njih jer sve se to zbiva u
nutrini, na planu duše. Ona naspram njega ima još i nešto dječje, neku razigranost i želju da se
sklupča u sveobuhvatnoj sigurnosti zagrljaja. Pomalja se tu i probuđena ženskost jer ona je
gola, dok on to nikad nije. Kada u kojoj su simbolizira bliskost, ali i ogoljavanje. Slike postupno
nastanjuju spirale i sat, zlokobnost vremena, kazaljke su oštre i sežu i izvan zadanih okvira. Kad
su ljubavnici odvojeni razgovaraju putem telefona, a taj telefon je školjkast, spiralan. Boje su
teške, i teški su premazi, no u oblicima se komeša lakoća mjesečinastog svjetla. Iz sjena nešto
vreba, sjene poprimaju vrebajuće obrise, nijemi promatrači, posve tamni, natkriljeni nad
muškarcem koji ih ne sluti, smiješi se dok je u kontaktu s njom, no sjetno. On od početka nema
to što ona od njega traži.
Tu je i knjiga čije su stranice neispisane, prazne, no ta bjelina se biserasto cakli u mraku.
Mješaju se ovozemaljski i onozemaljski predmeti; oblaci, biseri, boca i metla. Radnja se u
jednom trenutku premješta u kavez. Taj kavez više pripada njemu nego njoj iako su oboje u
kavezu, kao I njihovi oblaci ili san o oblacima. Ona se još uvijek nešto pita, gleda ga u nekom
tužnom očekivanju, no on je već posve skršen nijemom nemoći. Čini se, međutim, njegova ju
tuga u sljedećem trenutku toliko smanjuje, gotovo poništava, nadvita je nad nju njegova tuga,
prevelika je i teška, zastire sva druga zbivanja. Pero tužno visi s njegovog uha, taj ornament
različitosti i posebnosti, znak srodnosti, ali bez svoje prvotne funkcije. I suze su krenule. Tihe,
diskretne. Zajedno su kavezu, ali najednom taj vanjski kavez postaje unutarnji. Oni su

razdvojeni, svak u svom kavezu. Njen je kavez od plave dubine, šume, gotovo organski. U ruci
ona drži biser, a pogled na njega ju beskrajno rastužuje. Rasipaju se stranice neispisane knjige.
I on u svojoj samoći tužno gleda biser. Aura bisera odsustvo je onog drugog. Ostaje tajanstveno
jesu li razmjenili bisere ili ne mogu jedno drugom dati svoj biser. Nakon separacije, opet
zajedništvo, zagrljaj, no u tom zagrljaju oni nisu potpuni, tek djelomični. Zagrljaj je nježan, ali za
njega i dalje potpuno beznadan, ona pak kao da je zagrljajem utješena, ali ne posve jer je još
uvijek tužna. Ona je u tom zargljaju maleno dijete, nije žena. A vrijeme nahrupljuje i skriva se u
svemu, prodire u onostranost, u sanjarsko, u srce. Rumena nutrina iz koje raste stablo kroz
vrijeme i bremenito vremenom, i tamnica je. Broje se dani do nečeg. Slobode? Dug je boravak
u tamnici. I ptičja smrt vreba, a suze više nisu diskretne, u kapljicama, one su sada vodopadi.
Oblaci postaju iskorijenjena stabla, zbrka duše. Na idućim slikama daljnje su transformacije
duše zbog obostrane blizine i daljine.
Njih dvoje su stabla, bliski, isprepleteni, isprelepetnih grana koje se pružaju duboko i moćno u
svemir. Iza njih je puni mjesec-biser, na granu im je okačen biser. U tim stablima ima načas i
nešto jezovito, načas kao da je ona zarobljena, sad već sva u svojoj ženskosti, njezina je
ženskost i zarobljena u ovom stablastom zagrljaju. Na idućim slikama i njega spopada srdžba
zbog tijesnog okvira, ali onda se opet vraća svojoj tuzi, drži se grčevito za dva svoja srca od
kojih je jedno rumeno, a drugo crno (pik – igraća karta) i probodeno čavlom, ne opredjeljuje se
ni za jedno od ta dva srca, oba su njegova. Uokviren je igrom; šahom i igraćim kartama.
Emocije, ljubav jesu i igraće karte, karta se s emocijama, a misli su mu od strogoće šahovskih
poteza. Ona je sad pak već prožiljena plavom, njezino rumeno srce je u spletu plavog korijenja
– žilja, posve je tužna dok joj u mislima caruje kaos, nerazmrsivo, tajanstveno klupko.
Zar sve je to igra? Igra sudbine? Njih dvoje su na igraćoj karti tek likovi, ona na igraćoj karti jest
kraljica, s krunom koju čini šahovska kraljica. Spirala značenja. Karta je crna, plave se jedino
njihove oči, izgledaju kao tužni mladenci, polovičnih srdaca, u kaotičnim oblacima jezika, spojeni
i razdvojeni perom. Tek su tu ujednačeni po veličini, tu na toj igraćoj karti. Pik. Crno obrnuto
srce, crni čempres? Karta je na stolu?
Nakon toga opet plava i slobodna omjeravanja i približavanja njih dvoje, spiralni ples u vječnost.
Što ih je to oslobodilo? Ona ima mala anđeoska krila. Tek je nebo poljana za ples, ne i zemlja.
Na čergama njih dvoje putuju sve dalje u plavi svemir. Tu izgledaju kao bračni par. On upravlja
kolima, ona povjerljivo sjedi uz njega. Na tim kolima oni više nemaju ništa ptičje, ljudi su, gotovo
seosko-domaći. Kola im ipak vuku bijeli jeleni, simbol konačnog razlaza s ovozemaljskim.
Posljednja slika je najzagonetnija, meni listačici. Glavni junak gleda u vis, sam. Gleda li za
čergama? Je li to onda on na čergama ili netko drugi? Je li to neki njegov aspekt duše ostao
dolje?
Slikovnica “Riječ” je simbolički beskonačna, ona je tihi, neiscprivi izvor interpretacija, a njezino
plavo tajanstvo jest magnetično, rječito.
U slikovnicu su umetnuti tekstovi i drugih autora, inspiriranih slikama, na prozračnom papiru koji
se da odvojiti od slika. Umetnuta je i uvodna riječ. Po mom sudu Margareta je na taj način
otvorila, sasvim originalno, svoj rad drugima, dala drugima inspirativni prostor da i sami postanu
autori u sustvaranju, dijalogu, a opet njihova stvarlaštva nisu spojena s njenim u jedinstvo, već
diskretno razdvojena i razdvojiva.
Suza pak na naslovnoj korici je zlatna.

Tamara Bakran, pjesnikinja, spisateljica, dipl. hung, turk, bib.

 

Pristigle priče abecednim redom:

 

Aleksandra Mišić – SKRIVENE SNAGE

Imala sam psa, jednom. Pas je dobri duh, podsećanje da odanost još postoji kao zaboravljena kategorija. Neko te može voleti, a ne znati zbog čega i to je lepo. Bio je to običan žuti pas neplemenite rase. Pametan i dobrodušan. Jednog jutra, na mestu gde obično leži, ugledam hrpu nečeg nepokretnog. Teško povređen u nekoj noćnoj borbi oko ženke ili teritorije, umirao je lagano. Sa čvorom u želucu prišla sam i klekla pored njega. Drhtao je na januarskom vetru već ugašenog pogleda. Nije mogao da okusi ni kapi vode, zapravo, bio je više mrtav nego živ i ja sam to videla. Od njega je krv lagano oticala u tankim mlazevima i natapala smrznutu zemlju. Udovi su mu bili smrvljeni ugrizima nekih jakih čeljusti. Nedostajalo je kože, krzna, svega je nedostajalo. Jedna noga jadno je visila. To više nije bio moj pas. Smrt je čučala pored  njega i cerila se.

 Počinjala je ledena kiša, a on nije imao snage da se pomeri. Osetila sam beskrajnu tugu. Da li Haron prevozi i pse? Ne znam. Znam samo da sam stavila ruku na usta i i potrčala nekud, što dalje od tog strašnog prizora od koga mi se kidalo srce. Patnja svakog stvora doticala me je mnogo. Plakala sam za svojim psom, za neminovnošću tragičnog završetka kao takvog, za svekolikom patnjom koja se katkad ne može izbeći. Zavidela sam u tom trenutku zvezdama koje će se uveče pojaviti na ljubičastom štafelaju i koje će ravnodušno žmirkati kao i prethodne noći, kao i milionima noći pre toga. Sve će se nastaviti, život će uvek naći načine da se produži. Usputna patnja pojedinca bledi i gubi se kao mesec pred zoru. To je prosto tako. Produžetak života. Vrste. Produžetak sna.

 Predveče, kad je Veliki medved počeo da raspoređuje svoju decu po tamnom plavetnilu, pas je otvorio oči. Lagano je njuškom gurnuo posudu sa vodom dajući mi do znanja da je žedan. Smrt je bila tako strpljiva. Stajala je i dalje po strani i vrebala svaki pokret. Ali, on se pomerio i pokušao da se uspravi da bi se odmah srušio na smrznute čuperke suve trave. Ujutru, već je hodao na tri noge i uzeo malo hrane. Bio je pobednik. Nikada ne znamo u koji čas će smrt doći. I nikada ne potcenjujmo skrivene snage u sebi.

 

 

Daniel Radočaj – ČOVJEK-DASKA

Stari Bepo je nekoć bio stolar. Držao je malu, ali prvoklasnu radnju na kraju sela. Kod njega su namještaj naručivali svi, pa čak i neka gospoda iz velikog grada.

U slobodno vrijeme, znao bi on izrađivati frule ili već kakva druga svirala koja bi vječito dijelio razigranoj djeci svojih dobrih komšija. Iako sretno oženjen Katom, tada najljepšom djevojkom u selu, djecu nikada nije imao. Lijepa Kata jednostavno nije mogla zatrudnjeti. No to nimalo nije utjecalo na iskrenost njegove ljubavi.

Onda je tog kobnog jutra, dok je entuzijastično rezbario drvom, iz neba prolomio, u tom selu još neviđen, pljusak. Lijepa Kata je izjurila u dvorište pokupiti rublje. Radišna i vrijedna nije mogla dopustiti da se gotovo osušeno rublje nanovo smoči. Dok ga je žurno uguravala u pletenu košaru, u jedan od dva velika hrasta, među kojim je štrik bio naizgled bezazleno razvučen, udario je grom. Od siline udarca prestrašeni Bepo, osjetivši neku zlu slutnju, pogleda kroz prozor. Pod plamtećim je hrastom, lijepa Kata ležala mrtva.

Odonda se, rekoše ljudi, Bepo potpuno povukao iz društvenog života. Iz krhotina je kobnog hrasta uspio izvući omanju dasku, na kojoj je zavidnim krasopisom izdubio Katino ime. To je bio njegov posljednji stolarski pothvat. A tu dasku nosi uvijek i svugdje sa sobom. Zlobnici kažu i obaviti veliku nuždu.

Katkad Bepo svrati na konjačić u Seosku gostionicu. Neobrijan, nepodšišan, prljav i uvijek pripit. Odvoji se, od ostalog svijeta, s daskom, za šank. Nju zalije prvim žljukom, pa naiskap istrese ostatak. Prije no što se izgubi u noć, o svoju dasku, stisnutom pesnicom, uvijek pokuca tri puta, a zatim progunđa: – Bio je to predivan hrast!…

Pojedina su ga djeca, koja ne znaju njegovu časnu prošlost, na račun daske podrugljivo zadirkivala. On bi ih potpuno ignorirao, zato im je valjda ubrzo i dosadio kao vid zabave. Ili su se možda napokon navikli na njega kao pojavu. Na tog pomalo luckastog čovjeka-dasku.

Jednog su jutra tako, zemljoradnici, pjesmom, odlazeći na polja, s puta vidjeli kako u dvorištu, pod preostalim divovskim hrastom, čovjek-daska mrtav leži. Pričalo se da je tog dana kada ga je srce izdalo na licu imao blažen osmijeh. Kao onda, dok je lijepa Kata bila živa. A oni koji znaju, tvrde da su ga pod tim hrastom našli baš u onoj istoj pozi kao i tada nesretnu Katu. Zato je praznovjeran narod zaključio kako ga je to lijepa Kata napokon pozvala k sebi. A u selu i dan danas, usmenom predajom svojih baka, svaka unučica u selu zna, da ukoliko svog dragana pod tim hrastom bude poljubila, od njega je navijek ništa rastaviti neće.

 

 

D.M.- Ploča

1. U početku bijaše drvo života i bilo je raskošno.
2. Bijahu Fidelio i Kosica, oni bijahu nadahnuti.
3. Uživali su u svom performansu života.
4. Trenutak su pretvarali u snove.

5i 6 kad nisu bili zajedno, bili su povezani.

7. Kuglica rastanka se zakotrljala.
8. Rastanak je postao stvarnost.
9. A tuga svakodnevica.
10. U kavezu samoće prolazili su sati
11. A kuglica rastanka je mijenjala godišnja doba.
12. Mijenjala je emocije ispisane u pismima.
13. Vrijeme je prolazilo.
14. Ponovni susret je bio fikcija
15. Tuga je postala mehanizam života.
16. i 17. Drvo ekstaze divlje je širilo svoje grane.

18. Okvir beskonačnosti stezao je prostor.
19. A njezina je žudnja prostorno pozicionirana.
20. Čak je i srce počelo blefirati.
21. A um je rješavao nerješive zagonetke.
22. Njihova je sudbina zapisana u kartama.
23. Sretali bi se samo u plesu.
24. Pa su opet patili u samoći.

26. Tužni tango otplesali su posljednji put.
27. Otputovali su u vječnost
28. I na kraju ostajemo smo i u životu i u ljubavi i u smrti. Singlice sa stola.

 

 

 

Danka Simičić  

Jedne lijepe subote, u listopadu našla sam se na obroncima Učke i Ćićarije.

Zapuhao je neki mirisni vjetrić i sve obojio u plavo.

Kamene kućice otvoriše vrata i jedan nonić je pričao svoje priče.

„Molim te, daj mi ovo pero“- reče djevojčica- „da zapišem tvoju priču.“

Nonić ispuni curici želju i povede je na krilima mašte u svijet bajki.

Širom otvorenih očiju dijete prolazi mirisnom šumom, otkrivajući neviđena bića.

„Zašto je ovaj čovječuljak u kavezu“- upita curica suznih očiju.

„Mora biti u kazni, jer je pokušao zarobiti našu kristalnu pticu pjevicu.“

„A kad će izaći?“- nastavi curica.

„Kad shvati da nitko ne triba kaveze. Kad se oslobodi kaveza, vidjet će sve ljepote ovog svijeta..jer u mislima možeš sve!“

„Hvala, nono, iden ja sad dalje,sad znam gdje ću te ponovno naći kad poželim odlutati i nahraniti se tvojim pričama.“

Nono, isprati djevojčicu suznih očiju.

Ona nikada neće znati da sve to što je doživjela, samo plod njezine mašte, koju je potaknula šetnja prirodom.

 

Dora Mihanović – Bez kompasa

Sive ulice smežurale su se u večernjoj kiši. Bujica nevažnih ljudi prokolala je kolnicima.

Dopustila sam vjetru da mi nevješto splete kosu pa nosi tebi putovima koje samo On zna.

Par snenih križanja prošla sam bez treptaja i gradska vreva zagrgoljila mi je za leđima.

Tvornički dimnjaci predgrađa tjerali su smog u oči. Zažmirila sam i, s osjećajem bolnog iščekivanja, liznula donju usnu. Sol.

U prošlosti zagubljen pogled, na jezik je dozvao noćno more.

Tri velika koraka bila su dovoljna da se nađem u dubini. Oko mene lelujali su svjetlucavi planktoni i zelene alge, a cijelo podmorje disalo je istu sjetnu uspavanku. Nakon beskrajnih balansiranja na telefonskim žicama i nepomičnih šetnji kroz tvoje priče, cijelo moje biće razmicalo je more. Klizila sam kroz tamu, pluća stisnutih u šaku.

Da bar imam škrge i peraje… Škrge i peraje… Škrge i peraje…

S mukom sam zadržavala dah dok sam pulsirala prema površini.

Tri očajnička udaha bila su dovoljna da me mjesec opet ljubi. Zabrinutog lica šutke je gledao kako preplivavam ocean među nama. Te noći bila sam jedna od mnogih izgubljenih duša na njegovu dlanu. Krečio mi je lice svojim bjelilom pokušavajući se sjetiti čija sam.

A čija sam, znaš li? Pripadam li uopće ovom svijetu ili samo modrini tvoje zbilje? Utapam li se u učmalosti memljive svakodnevice il’ me loviš hvatačem snova?

Sačuvaj nas, molim te. Zbij nas u retke, spakiraj u bijeli papir. Ne daj noći da nas opet izbriše i ne tuguj. Rešetke koje te sad sputavaju možda su samo varka zlogukih sjena.

Tri velika vala bila su dovoljna da mi more dokaže kako noćas ipak nisam najveća i da prkos koji mi nadima prsi nestaje jednim prigušenim vriskom. Kovitlac morske trave i dva velika riblja oka prestravila su iovako plaho srce.

Već idućeg trena šljunak se zakotrljao pod golim trbuhom, a obraz zaronio u oblutke. Fino izbrušene oblutke, precizno oblikovane dlanovima Nereida. Prekrili su mi prste, sada nalik kakvom suhom voću.
Naježila sam se.

Tri uplašena osmijeha prolila su se u plićak. U ritmičnom raskoraku osminki, drhtaji ruju brazdu do bosih stopala. Nazirem poznatu siluetu. Ramena su ti pognuta, krila pokisla. Čovječe, nisi trska ni grančica, nisi vrba, grana povijenih do tla! Podigni pogled i sjeti se koliko toga stane na ove umorne dlanove; pa nekad si nosio mene i cijeli naš svijet!

Ne očajavaj, ne žmiri, ne osuđuj, ne krivi.

Pogledaj horizont, pogledaj mene.

Tu sam. Došla sam ti.

 

Elvis Deumić – U početku bijaše riječ

ي

U početku stvoren je svijet, nekome hoditi, drugima splet.

Osim Gospodaru vremena, život u dvoje postade svet.

Dobro i zlo, mir i rat, mržnja i ljubav, svjetlost i mrak.

Tko ne štuje pero, ne cijeni ni pisanu riječ niti ptica let.

داخلي

Tragovi privrženosti zapisani su trajno

u riječima zemlje i vode, vatre i zraka.

Tiho! Zapiši Istinu nevidljivom tintom.

Duša nije simbol, ona je bol; i ubojica mraka.

Dozvoli životu priliku pokazati ruke radosti.

Zagrli me, ne boj se, iako boje su tmurne,

jer zlo ne može ubiti čestitu ljubav.

Iskrena riječ saprat će nakaze odurne.

Zamisli portal koji nas vodi u svjetlost zelenila,

mirisa crnih hrušteva i plavetnila nebeskih mora.

Kreni sa mnom putem misli bez povratka

u ovom bezvremenskom čamcu bez kormilara.

No, jedan pogrešan korak razdvoji magičan san.

Ostade samo broj daleki nazvati željom okovan.

Mjesec žut postade tek broj, i tužan živi spomenik,

nekoć je tu bilo više boja, nekad je tu bio dan.

داخلي

„Halo…” i tu zvuk staje, ploha je bijela, papiri čisti,

a boca lošeg proizvoda vapi za uzdisajem.

Da li je anđeo čuvar s druge strane blizine

ili, pak, anđeo smrti? Sastanak je neizbježan

Hologram misli prikaza put prirodne ljubavi.

Ali krletka života visi nad svodom oblaka uspravno.

Pitanja je mnogo; željan slobode uzdahnu ponekad,

toliko riječi za reći, ali pero ne piše već odavno.

Ja ne znam odgovor jer ne znam ni pitanje,

ali neću te izdati ni sad ni u pozne dane.

Moj potpis je crvene boje krvi, svi ostali su lažni.

Znat ćeš kad vrijeme počne se mrviti u riječi slane.

Zarobili su tijelo, otkinuli hod sveti, u rešetke stavili,

zabranili zagrliti sunce. Ali suzu ubiti, uspjeli nisu.

Krhak pogled još snage ima baciti teške misli beznačaja

negdje niz bezvrijednu stranu niz nijemu strmu liticu.

Classification: Internal – داخلي

I godine teku zapisivajući boli, kad ptica je zatvorena,

ni srodna duša, koliko god prostora imala, ne leti.

Ona je u kavezu svojih misli razorena,

unutra su teške zime, iako vani cvijeće miriši ljeti.

داخلي

Ja ne znam što sutra donosi, koja riječ je kletva.

Ovo tijelo više i ne skriva obrise živa kostura,

ni sijeda kosa u mraku dostojanstva nema,

samo vodopadi teških misli prkose zbilji razuma.

داخلي

Zbrkanih li riječi, a još jučer bile su znane.

Slova su istih crta ton, ali bez imalo okusa,

kao da sav teret crnila lije u ove kišne dane.

Da li je istinit ptice let, ili tek lažni obris kulisa?

Da li sam trebao različitiji biti, drugačije kazati,

proturječiti jeziku i likvidirati osobnost muškarca?

Koji to ljudi napisaše zakona pjesmu bez riječi,

punu nečasnih simbola, prokazavši mladića u starca.

Planete su poredane maestralno bez razonode i strasti,

ali kamuflirani oblaci sakriše doseg do istine.

Pet dana licemjerstvo se štuje pobožno, a u dva unovči.

Prodaju se riječi Knjige za kovčege sreće prividne.

داخلي

Postoji li druga prilika u svemiru raštrkanih krugova?

Mutne su riječi današnje slobode, govora i mržnje.

Uperiti prstom u bilo kog drugog osim sebe,

jesu kukavičja djela velike potražnje.

Ljudi razvratne strasti upletoše čiste riječi u laži mreže,

one koje prevare ni ne zaslužuju bolje,

jer razum je ponos usidren svakome, osim neželjenima.

Prirodni zakon je neuništiv iskonske ljubavi u dvoje.

Poistovjetit će se mnogi u srdžbi kad krv curi, srce boli,

zaboravljajući pogledati se u zrcalo zbilje i stvarnosti.

Vrata prolaza u dimenzije čestite želje razbit će razlozi

osobnih prohtjeva licemjernog nedostatka razumnosti.

داخلي

Šahovske figure nage stoje u pripravnosti za nigdje.

Je li ovo oboružan san još jedan potez povući smjelo,

žrtvujući i zadnje oslikano polje slova i brojeva negdje.

I sat otkuca kazaljke, a zavlada vrijeme koje nije smjelo

Postade kralj samoća bez izlaza, junak pjesama znan,

ali pustinjak među svim kartama, adut bez srca i puta.

Karte su bačene među sve raštrkane figure i numere.

Posljednji osmijeh davno je izhlapio iz starog kaputa.

saznah voljeti samoću bez govora drugih.

Kroz šapate pisao života uspjeha glagoljicu,

u carstvu ludila svijeta težio tvojoj dobroti.

Upisat će ime grešno, ali poznat ćeš me u licu

Slike danas pogrešne su boje, ni slova nisu točna,

netko je ugasio životu svjetlost kroz naredbe trona.

I poput nekad kauboja ušetale su u salon stare rane,

uz pucanj napola. Ali iskrena ljubav je bez odrona.

داخلي

I evo me u mraku radosti, sjedim sam uz sve slabosti,

mnogi mi naude iznova i ne znajući izreći moje ime.

Gledam u nebeske zrake posložene, a nikog da im se dive.

Jadni ljudi mrke zemlje iščeznut će u vapaju hladne zime.

Ostarili smo kroz decenije ljubavi, svoje, zapisane.

Pokaži gdje da otiskom prsta preuzmem grijehe sve.

Junak nikad nisam bio, ali vrijeme je pokazati mišiće.

Vatra ne može gorjeti nemarno kad kazna sazna se.

I prije nego krenemo putem rastanka neizbježnog,

poput ptica let, zaželimo korake ljubavi u vječnost.

Život naš bajka je onima koji divljinu zemlje žive,

a takvi nikad saznati neće otkucaj srca i bliskost.

Jer tmina je jača od svjetla

i zbog toga je strahu ugodna tama.

Samo odvažni zaplove galaksijama života,

znajući smrt dolazi uvijek sama.

داخلي

Život je kratak u samoći, a još kraći u dvoje.

Ostarivši, zagledah se u dubine dana prošlih,

i ožiljci bezvremenske ljubavi nadjačaše mi bore.

Zadnje slovo upisah, ali i ne stavih točku.

Erik Lipovčan – San bez jave

U malenom domu, na malenoj planeti s kraja svemira, sićušna je trunka mira, sitna pored kaosa i nemira. U smiraju mi plove dani i spokoj kao magla obavija ljubičice u stakleniku. Metež bez premca, nered kao tuča prijeti nedostižnom plavetnilu. Spokojstvo donosi praskozorje mirisom ružmarina i blage kiše. Ali raste, gomila se, neuglađeno kao napušteni instrument, nemirno kao vjetar s juga, mreška se košmar prašnjavog, kratkotrajnog hoda. Raspada se, doista, poput ove pjesme i krvavih prstiju što uzaludno drhte držeći se, opirući se oluji. Kada samo bih znao, kada bih na časak ugledao pahuljaste ruke bezbrižnoga sna. Na tren prolazan i kratak, da uspava oluju, da postane mi java.

Gordana Mijajlović Cokić – Snaga je u tebi

Noć boji tišinom, svaki kutak u meni. Klize marljivo sve izgovorene reči, padaju kao kapi kiše. Udaraju u lice sa nabojima vetra. Tvog pogleda još ima, ima i mene sklupčenu u mraku, sa rukama na licu. Plačem u noći, obojenom tišinom i tminom. Tražim opravdanje za izgovorene reči. Kopam po prošlosti, tamo je Tvoje ime! Snaga orkanskog vetra je u Tebi. Kanđže u trbuhu kidaju zvezde u noći. Padajući tonem međ hrpom izgužvanog papira. Tražim nežne reči da prekriju rane raspukle na duši. Učmalo srce treperi, poslednju bitku bije. Dok usne boje trulih višanja drhte, zaigale kažu poslednji put ime. Ime snagu nosi krilima noćnih ptica. Brišem suzne obraze svele. Palim voštanicu i molitvu izgovaram drhtavim glasom zovem tvoje ime i osećam snagu u meni.

 

Klara Poljarević – Ljepota bjeline

“Svaka riječ započinje jednu praznu, bijelu

stranicu i obvezuje budućnost”

Jorge Luis Borges

Nikada nisam voljela bjelinu. Ne mogu reći bijelu boju, jer bijelo nije boja. Ona je za mene neka vrsta svečane praznine. Da, praznine, a praznina je, pa makar i svečana, ipak samo praznina. To se odnosi I na bjelinu lista papira. Zato pišem. Neki crtaju, neki slikaju, neki prave origami figurice kako bi ta bjelina dobila smisao, oblik, sadržaj. Ono što volim kod bjeline jest činjenica da ona izaziva, poziva , ona se nudi da je ispunimo. Kod kreativnih ljudi ona rasplamsava maštu, želju za stvaranjem nečega iz ničega.

Snijeg je bijel. Šlag je bijel. Snijegu ljepotu daje plavičasti odsjaj neba, odsjaj vječnosti. Vječnost traje. Snijeg ne. Ljepota bjeline je samo privid.

Šlagu ljepotu daje ona višnja na vrhu. Ili čokolada.

Što je još bijelo? Vjenčanica! Da, ali bez mladenke nema smisla. Bez boje očiju, obline tijela i mirisa

kose bila bi uredno složena bijela krpa što visi u ormaru. Komad amorfnog, bezbojnog platna.

Čipka! O njoj bih mogla napisati i znanstveni traktat i romantični priču, čak i roman. Ali, pustimo je da nam sama priča priču svojom čarobnom ornamentikom. Priču o izboranim rukama koje su je vezle, prale, štirkale, peglale, slagale. O sjajnim očima koje su je pregledavale dok su je odlagale u baule i ormare.

Pjena? Da, i ona je bijela, no bez plavetnila mora, neba niko je ne bi ni primijetio. Pjena na kosi. Važna je kosa. Pjena na bradi, važna je brada ili brk ispod nosa. Pjena na licu. Važno je lice. I oči kojima gledaš ili koje te gledaju

Crvena, plava, žuta, ljubičasta, zelena, smeđa same po sebi šalju poruku. One imaju svoje “Ja”, svoj Ego i same se nameću dajući svoju boju onima ili onome što je ispred, iznad, ispod ili u njima dok bijela vapi za popunjenošću. Druge boje su pune u pravom smislu te riječi.

Pa u čemu je “kvaka”?

Bjelina, bijelo traži društvo, inače je besmisleno. Duga je najbolji dokaz toga.

Maja Stanković – Moje dijete, moje srce

Kad sam bila dijete…

Kad sam bila dijete?

A nisam trebala, ne, ne, ne, ne tad,

dijete moje, nisam trebala.

Ali nisam znala bolje…

jasnije, glasnije, snažnije…

Aaaaaaa!

Kad sam bila dijete…

zaigrano, znatiželjno,

zaistinu zahrabreno.

U susretu sreća, srce moje!

Ptičji pjev, noga bosa, kooosa divlja, miris trave, zov šume.

Otišla sam bez pitanja.

Vještica je žrtvu tražila… la, la, la…

Skrila sam se. Lukava. Moja mala pobjeda.

Al’ vještica je moćna čarobnica.

Sve nas je poredala, posložila, postroji-la.

Iz sna sam s jastuka, kao šuuuma velikog, skliznula i

pobjegla.

Moj san iz djetinjstva.

Živo, živahno, živostrasno, živopjevno, živoplesno, živoigrivo

sjećanje.

Moje bježanje.

Moja mala dječja pobjeda.

Moja priča. Moja poezija. Moje zrno.

Moje stablo.

Moje korijenje.

Moj vrisak u slobodu.

Moje spajanje.

Moje protegnuće,

od čovjeka

do Boga,

moja zemlja,

klanjam se,

čelo, nos, usssne,

moje je.

Moje tijelo, moja snaga, iz trbuha. Moje ruke, moje noge, moji prstiii

la, la, la, moja stopala. Moje šire, moje dalje. Moj zrak. Moj dah, u lišću, u granama. U ranama. Ranjeno. Ranjivo. Nježno. Snažno. Kuca.

Moje srce. Moje dijete. Moja bol skrivena. Rana otvorena. Viče. Vrišti. Izvor. Suze. Mjesto susreta. Sa sobom. S Tobom. Sa svima. Moja pjesma. Mjesečina. Tajna ova. Moja igra. Moja želja. Istina. Duuuboka.

Kao rana. Kao noć. Tamna. Gusta. Krv.

Dijete plače. Dijete raste. Dijete ostaje u svima. Sa svima.

Moja samoća. Moja praznina. Puna neba, puna glazbe, puna pitanja.

Do Mjeseca. Među zvijezdama…

Ja sam tvoja priča. Ti si moja priča.

Mali prostor, dah, među prsima.

Prstima.

Dodir.

Zagrljaj.

Gdje me tražiš?

Gdje te tražim?

Vrata.

Ključ. Ključanica.

Moje dijete, moje srce…

Taaajna.

Čarolija.

 

Mara Lotus – LAVINA RIJEČI

Kad imaš potrebu sasuti

snježnu lavinu riječi,

glas na nekoga povisiti,

tanku crtu prijeći.

Tad pero u ruke uzmi,

zapiši na papir i u vatru ga baci.

Stihiju u plamen pretvori,

kroz dim u zrak sve izbaci.

Papir sve trpi,

zrak sve nečisto prašta.

A ti ćeš nečije srce

od teških okova i trauma sačuvati.

Kad imaš potrebu sasuti

golemu lavinu riječi,

ogledalo stavi ravno ispred sebe

i nježno ih vrati k sebi.

Poništi tu oluju olujom,

u sudaru dvaju svjetova.

Rasprši je prostranstvom

koje sve oko sebe rastvara.

Riječi su od bilo čega

na ovome svijetu moćnije.

U isto vrijeme razaraju i liječe

i stvaraju nove priče i legende

 

Koristi ih smireno i mudro,

poduči njima i druge oko sebe.

Prenesi ljepotu vrlina i vrijednosti

i otkrij novoga boljeg sebe.

 

Marija Barun – Kose moje drage…*

Devedeset jedna mi je godina. Rođena sam tik uz rub šume kao i moj pokojni muž.

Do ovih sam godina zaboravila gotovo sve o sebi, ali ne i njega. Umro je od leukemije u 53., bila sam udovica četrdeset godina.

Kad su mi slavili devedeseti rođendan, jedva sam ikoga poznala.

Sina jesam, njega pamtim iako je ljut na mene. Od neiskazane se ljutnje razbolio, možda.

Tukla sam ga do krvi dok je bio nejak, nisam mu dala u školu. Da ostane na zemlji! Na kraju je ipak otišao u zrelim godinama, nisam mu uspjela izbit bubice iz glave.

Ustvari, želim nešto drugo ispričati.

Vjenčana sam 14. 2. 1942. Svadba je bila u skladu s vremenom, sirotinjska. Ali iz ljubavi, drugačije nikako nije ni trebalo biti. Doveo me dragi moj na klimavim kolima i s konjima u svoju kuću. Svega nekoliko duša na svadbi.

Prvog sam sina mrtvog rodila nakon što sam se četiri dana patila. Pokojni je otišao u rat, domobran – braniti domovinu. Po povratku sam rodila još četvero djece. Posla nije bilo, krenuo je u tuđinu zarađivati dok se nije razbolio. Nastavio me je hraniti i mrtav, primala sam mirovinu sve do zadnjega dana ovozemaljskog života.

Spominjala sam njegovu smrt kao najveću tragediju, premda su mi braća i otac ubijeni u Drugom svjetskom ratu, pokojni svekar isto s još osamdesetero muških iz sela, majku sam rano izgubila… Ova glava je svašta proživjela, ali je njegov odlazak stalno budio želju da odem i ja. No, nikako me Bog nije htio uzeti k sebi.

Mještani su mi se rugali jer sam sve godine udovištva plakala kada bih ga spomenula i nosila crnu odjeću. Samo su mi kose bile bijele poput snijega. Češljala sam ih svako jutro, savijala u punđu pa motala oko glave. Bilo je to prisjećanje na dane mladosti, naš zajednički život, ritual koji mi nije padalo napamet napustiti do kraja života. Ostala sam živjeti u kući u koju sam se udala do smrti. Nakratko sam samo u Domovinskom ratu otišla kad su se uselili vojnici. Došla sam natrag čim sam mogla, oni su napustili kuću nakon što je jedan Francuz poginuo.

Rekla sam tada da će me samo mrtvu iz nje iznijeti, makar sam ponekad mislila da ću umrijeti od samoće, umrla sam od starosti.

Čekala sam 40 godina da mu se pridružim. Umrla sam sama kako sam i živjela zadnje dvadeset i četiri godine. Dan mi je bio godina, noć isto tako.

Tog sam se jutra čudno osjećala. Pokušala sam užgati vatru u peći. Šibice nisu zaiskrile.

Pošla sam u spavaću sobu, ponijela pokrivač i jednostavno sjela pokraj uzglavlja. Na stoliću je stajala lampa.

Pronašao me kako hladna sjedim moj unuk, nakon nekoliko sati, istog imena kao i pokojni.

Sprovod je bio dva dana nakon smrti, čekalo se na svu djecu, i pao je na dan kad smo se i vjenčali – 14. 2.

Nitko od onih koji su me ispraćali nije to znao sve dok svećenik nije pročitao iz crkvenih knjiga. Nisu znali ni da je padao snijeg kao i na ovaj dan mog ukopa. Zabijelilo po kosini sve misliš da su moje bijele kose.

Jedna je žena iz sela neočekivano rekla: „Zdravlja mi, govorila je da je snježilo i to jutro kad je pošla za njega.“

Eto mladenke mladoženji nakon tolikog iščekivanja!

Obukli su mi odjeću koju sam pripremila – bijelu, tkanu bluzu s vjenčanja.

Kosa je na svu sreću bila spletena kao i kad sam došla ovdje u kuću tik uz rub šume.

Dolazi po mene i prti snijeg. Tjera kola i konje kao i onog dana kad me isprosio iako konja odavno nije bilo jer smo ih otjerali u divljinu kad su ih traktori zamijenili.

Jesi li to ti Dorate i Putanju? Ili su to Soko i Mrka?

Uspeh se na kola, ruku mi je pružio, u ruke uzda uzeo. Điha mili moji, odoh ja s vama kroz oblake u nebo.

Znači li sreća isto što i konačno?

Na grani svraka, pokojne mi majke

 

Miro Kasipović – Da mi je riječ

Da mi je riječ snažna, iz derta, besa i beseda, rič vela, duboka, reč čista, sa dječjeg jastuka,

topla od sevdaha besjeda, moćna od meraka.

Da je iskopam rukama za dobrog vremena, prije mraka, ispod kamena i dohvatim

dok me gleda iz gnijezda, uhvatim iz orlovog gnezda u dubinu dok pada…

izronim kad postane morska zvijezda…

pa je sjajnu i slanu, zlatnu, krišom Abrahamovoj djeci darujem da se, uz nju, zagrle,

zajedno, svaki, po svom zakonu, pomole, izmire a teška zla oproste.

Tražim je s noćobdijama, umornim ratnicima, romantičarima i pijanicama.

Sa pjesnicima u strofama i zanosima obješenim po pokislim granama, trijebim

riječi po šankovima pred pospanim konobaricama, nad polivenim kockastim stolnjacima.

Nalazim mlade riječi, uspaljenice, svoju zrelu rezignaciju i nježne stihove posvećene ljetu

kad sam još hodao na rukama ideala i beskrajnog povjerenja u pravdu .., ljubav… i sebe..

kad sam iskreno volio tebe…, nas,

kad sam mislio da se može… da imam zlatnu riječ, besjedu snažnu, da se, uz nju, braća izmire

zajedno, svaki po svom zakonu, pomole, jedni drugima oproste i opet zagrle.

Eh, da mi je takva riječ da mi je besjeda, da znam reć’; ako u gustu maglu mržnje odeš…

to je rođeni, kao da umreš…, a onda brate, dobri moj, golemo nedostaješ.

 

Nikica – Sad jesmo

Sad jesmo, a sutra nas možda neće biti.

Svaki tren je neprocjenjiv. U ostavrenju i manifestaciji ljubavi bez straha ili srama, otvoreno se izraziti bitno je, ne čekati drugu stranu, svoje zrcalo u spajanju sa samim sobom.

To onda traje vječno. Trenutak vječnosti spajanja u ljubavnom zanosu slobode duša. N ebiti u strahu zatvora, u sramu zatvora.

Mi smo neprocjenjivi pojedinci, svatko od nas.

I kad dotakneš dno i ne vidiš svjetlo na kraju tunela, sjeti se da nisi sam. Nisi sama. Uvijek smo sa svima spojeni.

Ne zatvaraj svoje srce sa tamnim kišnim oblacima.

Vrijeme prolazi, a prolaze i ljudi, a prolaze i oblaci.

Kad otvore dušu, kiša poteče, a iza njih se ukaže topla, vatrena, zlatna kugla ljubavi.

Izvor života.

Planetarni dijete sreće, veselja, radosti, biće svjetlosti.

Svjetlosno biće zrakama nam grije obraze i osvjetli usne koje se ljube zatvorenih očiju, nježnosti, povjerenja i poštovanja, razmršene kose slobode valova tokove života nose.

Zato budi čovjek.

Budan čovjek budi.

Uzorit sada za pokoljenja koja će možda doći, kad nas više ne bude, neće više ni biti važno, jer ionako za nas neće biti budućnosti.

Za nas postoji samo sada, a za pokoljenja će možda i biti.

Zato, volimo s esada i ljubimo i posijmo dobro sjeme z apokoljenja.

Ne gradimo rešetke srama i straha, odvojenosti tamnih oblaka tjeskobe.

Otpuhnimo ih dahom svijeta, slobode i ljubavi vječnog trenutka!

 

Ognjen Livada – Riječ

Nije li proljeće već trebalo doći,

Hladno mi pri srcu, ledene su noći.

Krećem se, ja plešem, ugrijati se hoću,

Čuti lijepe riječi, savladati samoću.

Izgubljeni trenuci, vratiti se neće.

Uzalud je priča, kada nema sreće.

Poslušaj ti tajnu, podijelit ću svoj strah:

I ja sam nekoć bio, usamljen i sam.

Okovan u suze, tugu, bijes i jad

Nisam znao gdje sam, gdje je moj san.

Uzalud se trudio, ponavljao iste stvari

Kad se hoćeš mijenjati, novo nešto radi.

Ljubi oko sebe, u sebe se zaljubi

Razgoliti svoju dušu, ničeg se ne boji

Pruži nježnost sebi, razbudi se, probudi

Zagrli to što vidiš, prihvati što te boli

Odigraj svoj život, kao da je zadnji

Prepusti se ljubavi, tuzi, strahu, patnji

Tko zna na kraju, što će tamo biti

Možda ćemo nestat’, možda sretniji biti

Ti si vlasnik svog života, ideš gdje te volja

Svijet ipak ljepše izgleda iz sretnijeg oka

Nije važno što je, već ono što ti vidiš.

Zato zamisli svijet, onaj koji ti se svidi.

____________________________________________________–

Kad god pomislim o zvijezdama zagledam se u sebe, i promatram moći koje prebivaju u nama. Puno su veće nego što ih mogu zamisliti. Ne postoje granice, već samo okviri različitih nazivlja i boja. Hoću li uramiti ono što vidim, ili se prepustiti onome što je.

Pogled na cvijet ispuni me tugom. Ne znam što cvijet vidi, ali tužan je, i zato se pitam, kako izaći iz tog kruga?

 Pić

Jedom sam bio tu…

I evo me opet sad…

Dok se radujemo letu..

Nemoguć je pad…

 

Ranko Lukas – Je li moguće

Je li moguće napisati pjesmu

Ili stih barem, dva

Da riječi prodru u sva srca

U sve glave

Silovito ko nožem

I zauvijek ostave traga

 

Da sve stane, da zamre

Da svi padnu ničice

Ko pokošeni

I mole

 

Svi da se vole

I pomisle

Kako se nismo sjetili

Tako je lako, tako jednostavno

I genijalno

Nemoguće!!

Samanta Grizila Lepinjica – Putovanje ljubavi

Svaki dan započne sa njom. Svaki dan završi sa njim.

Govorimo srcem, očima i dodirima.

Mjesec nam obasjava put. Svijetlo je. Nikada tama.

Ponekad tamniji oblaci, ali uvijek se raziđu.

Nema opasnosti.

Sve raste u nama. Sve raste i u prirodi. Buja. Niče. Budi se. Vene, pa kreće iznova.

Ponekad se osjećamo neslobodnima. Zatvorenima. Slabima.

Ponekad plačemo, tugujemo, jecamo, patimo.

I to je ljubav. Nema ljubavi bez patnje. Bez boli. Ali i borbe.

Borbe za slobodom, nadom, oslobađanjem.

Svaki susret je radost. Sreća, veselje, nada. Novi početak.

Život je to. Ljubav je to.

S tobom sve je bolje. Sve su pravi koraci. Sva su putovanja prava.

Nema lutanja ni pitanja. Sve ima svoje mjesto. Sve je na svom mjestu.

Sve ima smisla.

Kad pogledam gore, vidim samo mjesec i zvijezde koji nas iščekuju.

Nova putovanja. Novi obzori.

Svaki odlazak je novi dolazak.

Jer ljubav je nešto najljepše na svijetu.

Drži na životu. Pokreće svijet. I okreće.

U malim je stvarima. A opet velikim. Onim najvećima.

Od ljubavi nam puno svega. Svega najboljega.

Ljubav je sila toliko jaka

da se svijet zbog nje kreće i okreće. To nitko ne može spriječiti.

Niti da hoće. Ali tko bi zapravo to i htio?

Slavko Mali 

KAD NOĆU

Kad noću zvezda Danica zasja

ja se popnem na veliko brdo

prstom je dotaknem

i osetim kako ljubav se sliva

u dubine mog srca

kao plava sumaglica

ide u krug, pravi topli đevrek

svetleći, plavi

koji miriše na moje misli

koje već odavno kruže nebom

I pitaju se

Otkud meni srce,

da bih mogao primiti ljubav …?

 

NISTE ME PITALI

Niste me pitali da li želim da se rodim

Da li vaša radionica za igračke po nekad izbaci škart

I još na traci, te obeleže naopakim krstom

Koji nosiš kroz život

I svi te se klone, kao da si kužan, ne znajući zašto

I pitaš se, zašto svima smetaš, sebi smetaš

A ne znaš da postoji velika svetska fabrika

sastavljena od mnoštva malih radionica

u kojima neko radi svojeg zadovoljstva

pravi lutke s greškom, more malih ružnih pajaca

koji plaču na traci

a kad odrastu umivaju se plavim suzama

I mrze radnike koji ih proizvode

po svom izgledu …

 

HARMONIKA

Sećam se kad me je otac prvi put poveo u veliki grad.

Živeli smo u provinciji, i kad god bi se napio, obećavao

je da će mi kupiti harmoniku.

Onu sedefasto-crvenu iz lokalne prodavnice.

Svaki dan sam išao da je gledam u izlogu i zaljubljujem

se u nju.

Dok smo išli velikim gradom, otac me je držao svojom

velikom šakom, oblivenom hladnim znojem.

U beskrajno dugoj ulici, načičkakoj raznim dućanima

kupio mi je sladoled, i rekao, ajde ti sad šetaj

a on zastade pred jednim izlogom.

Ja sam šetajući zašao u paralelnu ulicu i izgubio se.

Potpuno dezorjentisan stajao sam na trotoaru

Dok mi se sladoled od čokolade topio niz ruku.

Odjednom se preda mnom pojavi nasmejani klovn

koji je svirao usnu harmoniku.

Nosio je buket šarenih balona vezanih koncima.

Pustio je balone da nas vode.

I oni polako lebdeći, zađoše u sporednu ulicu.

Sa ćoška videsmo oca kako sedi na gajbi ispred

prodavnice, navrćući flašu rakije.

Znao sam da a će to biti još jedna od mnogih

ispijenih crvenih sedefastih harmonikica

koje sviraju blistajući u mojoj glavi.

Videvši suze u mojim očima klovn mi pruži

njegovu usnu harmoniku.

Čiko hoću s tobom – povikah beznadežno!

On se samo okrenu i čudno koračajući

u svojim ogromnim cipelama polako odšeta

niz dugačku velegradsku ulicu.

Gledao sam izgubljeno za njim dok je odlazio.

Kad je nestao iz mog vidokruga, ugledah

šarene balone kako lete ka nebu.

Počeše da pucaju, a iz svakog od njih ispade

po jedna mala, crvena harmonika.

Svaka za po jednu godinu

mog uzaludnog čežnjivog iščekivanja.

Bio je to kraj mog dečačkog sna.

Okrenuh se nazad

i počeh da sviram u usnu harmoniku.

 

PLAVI ZVUK PIANA

O sunce hladno, ko limeni doboš, što igračka klaun u njega lupa

Jutros mi zvečiš umjesto srca bakarnom činelom malom

Što navijeni glazbenik u nju na dobošu ritmično udara

Zvuk mi zvonko bolestan, tišinu samoće para

U mislima zvuk plavog piana

Dok nostalgijom ujeda, miris marcipana

Listopad je, na klupi sjedim sam

Više se ne radujem danu

Tek sa svele krošnje divljeg kestena

Što moje samotno nebo prekriva

Topla mi suza neka

na srce,

doboš limeni,

kanu …

 

PLAVI PAJAC

Život je tužan priča klovn svom krpenom plavom pajacu u malom zoo vrtu, vonjavom odeljku šatre.

Dvogrba deva leži krupnih kapaka na šaci slame i peska, izjahani poni glođe stub za koji je vezan.

Život je bezvezan, govori klovn,kad nemaš nikog.

Mene su našli u kartonskoj kutiji punoj slame pred ulazom cirkuske šatre, ne znam čiji sam i nemam nikog, samo tebe i njega.

Izvadi ispod širokog sakoa malo zeleno mače.

Začuše se fanfare za nastup, i klovn se nevoljno odvuče u arenu.

Tek tada plavi pajac otvori oči i poče tiho da plače …

 

PREŠUTNA MISTERIJA CIRKUSA

Ja sam usamljen i tužan. Ne znam zbog čega. I ako ima toliko moje braće pajaca oko mene. Ali biti sam i usamljen nije isto. Ja nisam sam.

A zašto sam tužan ? Ne, nije to zato što nisam veseo.

Čitao sam negde da je depresija strah od prošlosti. A ja se nje ne sećam.

Imaju li tužne lutke podsvest, znaju li šta je prenatalno doba?

Moja majka je radila u cirkusu. Kao lutka marioneta, upravljana koncima. Igrala je balet.

Kad je zatrudnela, isterali su je iz cirkusa. Bilo je ružno da lutka s velikim stomakom igra balet.

Tad je morala da proda sve svoje baletanske suknjice od tila. I onu tirkizno plavu, nežnu kao nepovrat. Možda sam tad postao tužan. Zbog majke.

Ali možda nije samo to. Jedna misterija je zauvek ostala u tom cirkusu.

Misterija koja se šaptala od usta do usta, ali se nikad nije javno čula:

Moja majka je ostala trudna sa čovekom koji je njome vladao koncima.

Najčešće tako biva u životu.

 

OSOBA

“Osoba”, je u svojoj patološkoj opsednutošću plavetnilom došla na ideju da nas pisce sludi kako bi na osnovu kriške muzike genijalnog Mateja Meštrovića, i nešto Polaroid fotografija njenih namalanih pajaca, trebali nešto da osetimo, u stvari, ništa, i to takođe, ne napišemo. Pa se tako i zbilo.

U stvari lažem! Pajaci su bili plavi, i pevali su noću: Tada dam, Dada tam, Ti si sam i nisi plav kao more, nebo, i riba koja se doterala da bi uletela u usta plavoj ajkuli, bez zuba, ali s nogama. Ti u stvari i nemaš boju, drznuše se dalje pajaci, zato što se života bojiš, glumiš da ne postojiš, a nisi primetio da je to jedina istina, koja te je progutala, i sa tobom nestala.

Iza mene je ostala reč,“OSOBA”urliknuh, plava i večna, za razliku od vas modri slinavi pajaci, koji i ne znate za drugu boju, koji na svoju nesreću postojite i ako nema ni jednog razloga za to!

Ključna reč: “OSOBA”(ha, ha, ha)

 

Snježana Radetić – PREOBRAZBE

Čitam te iz sjena na licu. Ili svjetlosti. Vidim te. Riječ je preuzetna. A ti nastojiš objasniti se riječima. Sakrivaš se među njima. Kao jato čvoraka u predvečerje lijećeš slijeva nadesno. Ti si ružičasto svitanje. Svježina mahovine. Grašak u srebrnoj žlici. Odraz u vodi. Tečeš bez znanja o sebi.

Largo

Gomila riječi smućuje. Što ih je više, sporiji je put. One su utezi mojim preobrazbama. Riječi su u potrazi za pažnjom. Trebaju potvrdu. Izgovarati sebe važno je jedino onome koji se izgovara. Sve dok čujem svoje misli, ne vidim. Zastiru mi obzor.

Andante

Oslobađam se viška jer umire se od riječi koje čuvamo u tijelu. Začahure se, onda rastu. Dopuštam da izrone. Neka lepeću. Kao zmajevi na vjetru.

Moderato

Mijena je neminovna. Valja prihvaćati. Pomiješati okuse. Opstaju koji se prilagode.

Allegro

Misliti u slikama. Slike su radost. Kretati se notama. Ritam je život. Istinski je sadržaj izvan linearnosti. Misao ne teče, ona jest.

Vivo

Lakoća bez riječi. Strujanje bez misli. Propusnost je bivanje. Učim od oblaka. Oni su kraj i početak. Potpuni krug.

 

Željka Pintar – RIJEČ

SRETNA SAM PTICA

JAK MOJ JE PJEV

U NJEMU ŽIVI

MJESEC,

HLADAN I NIJEM.

NJEŽNO TVOJE PERO

PRATI SVEČAN TON,

GLEDAM TE I SLUŠAM –

TI SI MOJ DOM.

SUGLASNO I SPRETNO

ZAPOČNE NAŠ PLES

IZNAD NAS JE SAMO

MJESEČEV KRIJES.

U UGODI MIRNOJ

TEKU LAKI SATI,

RIJEČ TVOJA SVAKA

MISAO MI PRATI.

PROMATRAM TE DUGO,

MLAD SI I BLAG,

UDALJUJEŠ SE NJEŽNO

OSTAVLJAŠ SVOJ TRAG.

GOVORIŠ SVE TEŽE

NIJEMOST MRAČNA VREBA

NAD NAS SE SPUŠTA

TIŠININA SJENA.

GLEDAM TE RIJETKO,

MUK JE PUST I DUG,

TROME RIJEČI TEŠKO

VRTE SE U KRUG.

U TEBI VIŠE NIJE

PTICA ONA ISTA

ŠTO PJEVOM SE KITI

I U SREĆI BLISTA.

U ZATVORU SI ŠUTNJE,

A PJESMA MENI TREBA

JESI LI TI ONAJ

ČIJU RIJEČ

JA BIH HTJELA?

TIŠINA TUPO MORI

DANE MOJE DUGE,

SKRIVA NAS KAVEZ

OD SAMOĆE I TUGE.

USAMLJENOST PUSTA

SVIJETOM NAŠIM VLADA,

OSTAVLJA MI SLOVA

OD SJETNOGA JADA.

TRAŽIŠ MOJ PJEV

U STIHU OD BOLA

I PRAZNINI NIJEMOJ

KOJA ZVUK NAĆI MORA.

U SJEĆANJU VIDIM

TOPLINU TVOGA KRILA

KRAJ TEBE

JA SAM

SRETNA PTICA BILA.

ČEKALA SAM ŽELJNO

ZVUK TVOG PJEVA

ODJEK JOŠ MU ČUJEM,

PJESME VIŠE NEMA.

TUGU MI TOPI

SVJETLOST TIH DANA,

UZDIŽU SE SJEĆANJA,

VIŠE NISAM SAMA.

U MENI JE

SNAGA

TIHA, ALI SILNA –

POSTAT ĆU OPET

PTICA ONA DIVNA.

U TIŠINI GLUHOJ,

MJESTO MI NIJE

RIJEČ SE JEDNA

U MENI

JOŠ KRIJE.

DOPRIJET ĆE DO TEBE

SAMA

NJENA JEKA,

MIRNA SAM DOK ONA

U MENI TIHO ČEKA.

SUDBINA JE TAKVA

DA JE MORAŠ ČUTI,

TUGOM NISU ISPISANI

SVI NAŠI PUTI.

IZABERI RADOST,

I SREĆOM ME OKITI,

PEROM SVOJIM POTVRDI

DA TAKO MORA BITI.

GLEDAJMO SE SRETNO,

SVEČANOST NAS ZOVE

OSTVARIMO SADA

NAŠE DAVNE SNOVE.

AL ŠUTEĆI TI ČEKAŠ

DA OSTVARIM NAM ŽELJU,

STRPLJIV SI

DOK HRABROST

OBUZIMA ME CIJELU.

U OČIMA TVOJIM

MOJE RIJEČI SJAJE

KREĆU NA PUT,

KOJI ZAUVJEK TRAJE.

SREĆA PRED NAMA

POLETOM NAS MAMI

PJESMA SE ORI,

VIŠE NISMO SAMI.

PUT JE KRATAK,

I SVEMU SAD JE KRAJ,

AL U RIJEČI MOJOJ

OSTAJE TVOJ SJAJ.

 

Željko Tonković – Riječ-ina

U tišini svijeta, između zvijezda i tmine, postoji nešto što se ne može vidjeti, ali se osjeća. To je riječ. Nevidljiva nit koja povezuje sve što jest i što će biti. Riječ nije samo slovo na papiru ili glas koji izgovaramo. Ona je puno više i veće od toga.

U početku bijaše riječ. I ta riječ stvori svjetlost. Riječ je bila prva misao, prvi osjećaj, prvi dodir. Ona je stvorila svemir i sve što u njemu postoji. Riječ je spona između duše i uma, između prošlosti i budućnosti.

Svaka riječ nosi u sebi tisuće drugih riječi. One se prepliću, isprepliću, stvarajući mrežu značenja. Riječ može biti oštra kao mač, nježna kao dodir pera. Ona može liječiti ili raniti, spajati ili razdvajati.

Riječ je kretanje. Kroz nju se krećemo kroz vrijeme i prostor. Ona nas vodi kroz priče, pjesme, romane. Riječ nas povezuje, kroz nju dijelimo svoje misli, osjećaje, snove.

Ali riječ nije samo alat. Ona je živa. Iako je nevidljiva, osjećamo je u svakom trenutku. Ona je šutnja koja priča, glazba koja lebdi u zraku. Riječ je tajna koju nosimo u sebi, bez potrebe da je izgovorimo.

Ona je poput kapljice rose na listu, nevidljiva i neuhvatljiva. Njeno postojanje nije definirano, ali osjećaš je u svakom trenutku. Riječ je tiha, ali moćna. Ona se ne bori za pažnju, već samo postoji. I dok je svijet oko nje u pokretu, ona ostaje nepomična.

Ona je vječna, kao zvijezda na nebu. I dok se mijenjamo, rastemo, stvaramo nove riječi, ona ostaje ista. Riječ je svjetlo koje nas vodi kroz tamu, nada koja nas hrabri, ljubav koja nas spaja.

Riječ-ica

Postoji, ali ne opisuje se. Ne znači, samo jest

U svijetu gdje sve teži značenju, ona stoji sama

Ne traži razumijevanje, ne zahtijeva kontekst

Riječ je sama po sebi, neuhvatljiva i čista.

U njenom postojanju, tišina govori

U njenom odsustvu, prisutnost odjekuje

Riječ je odraz svega što nije rečeno

Ona je odgovor bez pitanja, kraj bez početka.

Riječ je putovanje bez staze

Ona je odredište bez polazišta

U njenom zvuku, svijet nalazi mir

U njenoj šutnji, svijet nalazi pjev.

Riječ-i

Riječ-i izviru, izlaze iz mene, dugo potiskivane, još duže skrivane. Predugo zaključane duboko u tmini, bez svjetla i radosti. Šaptale su, molile, nisam htio čuti. Jecale su i vapile sve jače i jače, odgađao sam. Sada galame, urlaju, ne mogu a da ne čujem, ne mogu više da odgađam.

Riječ-i postoje. Bez eha, bez odraza.

 One su prisutnost u praznini, oblik u bezobličju. Ne nose ništa osim sebe, ne traže ništa osim da budu. One su tišina u buci, mir u oluji. Riječ-i su krstarenje bez karte, plovidba bez kompasa. One su igra bez pravila, pjesma bez nota. Riječ-i su svjetionik u noći, sidro u pučini. One su ključ koji ne otključava, vrata koja ne vode nikuda. Riječ-i su odgovor bez pitanja, zagonetka bez rješenja. One su putnici. Koračaju. Bez staze, bez cilja. One su dah u tišini, korak u praznini. Ne traže odredište, ne poznaju polazište. One su igra svjetlosti u tami, ples sjena u sumraku. Riječ-i su misao bez uma, osjećaj bez srca. One su san bez sna, budnost bez jave. Riječ-i su vatra bez topline, led bez hladnoće. One su voda koja ne teče, vjetar koji ne puše. Riječ-i su prisutne bez prostora, trajne bez vremena. Riječ-i su odmor. Počivaju. Bez sna, bez umora. One su mir u haosu, tišina u vrevi. Ne traže smiraj, ne poznaju nemir. One su svjetlost u sjeni, toplina u hladnoći. One su most bez rijeke, vrata bez zida. One su lokot koji ne zaključava, put koji ne završava. Riječ-i su pitanje bez odgovora, melodija bez ritma. 

I tako, riječ-i ostaju. Neuhvatljive, neopisive. One su prisutnost koja se ne može ograničiti, suština koja se ne može definirati. 

Riječ-i su moja Duša.