skip to Main Content
Uvijek će Biti Svjetla!

Uvijek će biti svjetla!

 

Vrijeme je redukcije. Čeka se na crni kruh- ograničen ga je broj pa ako ne dođem na vrijeme, nema ga više. Mlijeko se prodaje u plastičnim vrećicama, koje često procure pa se kući vraćam s pola litre umjesto cijelom. Manje griza za doručak. Prava čokolada je prava rijetkost. Umjesto nje varaju nas šećernim tablama. Zubi se bune od tog “obajanog” šećera, a jezik i nepce slute prevaru. Cipele, dječje možeš kupiti samo jedne marke Mungos, al u dvije boje; bež ili tamno plave. Kožne su i tvrde. Napravljene da traju vječnost i pol. Roditelji uvijek kupuju broj veće ne bi li nam duže trajale. A one su ionako nepoderive! Poderive su naše duše i bolne noge od čvrstih kalupa u kojima smo poput leptirića u željeznim okovima rasplesani  i bezbrižni skakali gumi-gumi. Kakva dražest!

A onda zima i popodneva provedena uz vanjski snijeg, u toploj kuhinji pod petrolejskom lampom. Sušenje platnenih pelena od mlađeg brata i miris čušpajza od graha za sutrašnji ručak. I kroz sve miris petroleja. Zvuk te tinjajuće lampe. Ako ju pojačaš, šišti kao parna lokomotiva, a ako ju prejako stišaš pucketa dok se ne ugasi. Trenutak tišine i straha. Šibice, fosfor i već slijedeći tren cijela obitelj se veseli  sjenama. Igramo prstne igre, pjevamo, izmišljamo nove riječi, gostimo se zimskim jabukama i tjeramo noć. A ona se dovlaći sa sjenama i preuzima ostatak kuće. Kupaona je ledena i na kraju svijeta za dijete od pet godina. Možda je bliža Sjevernom polu nego hodniku koji ju spaja s kuhinjom. Tko zna tko živi u toj hladnoj ledari i tko se želi pogostiti mojim strahom?

Zvuk hladne vode iz slavine po metalnoj kadi i miris vruće mokraće. Odlazak na poćinak. Dnevni boravak pretvoren u spavaonicu iz snova. Rašireni kaučevi i rasprostrjeti popluni, hladni kao jorgani. Smrznute nožice i ubrzano disanje. Posred stropa luster s tisuću i jednim, lažnim kristalom i dvanaest žarulja koje ne svijetle, jer se to što ne svijetle zove redukcija. Jedna baterlampa (Croatia) i moj stariji brat osvjetljava luster. Vidi moj nemir i osjeća moje propadanje. Na stropu ususret tom spot lajtu, pojavljuju se mali, svjetleći nestašluci. Brat gasi baterlampu, oni nestaju. Pali, oni opet oživljuju. Ja se veselim. Od mojeg veselja, bratu se vrti sreća u glavi. Dječje pijanstvo. Skače i vrti luster, osvjetljava ga, a nepoznata svjetleća bića plešu, povečavaju se, smanjuju..

Ne znam kakvom  čarolijom moj brat to čini i od kuda zna da se zovu Tintilinići? Kad je samo s njima stigao popričati? Imam pet godina i vjerujem bratu. On je moj veliki brat i u najtamnijem mraku može dozvati bića svjetlosti.  Trepavice mi se sklapaju. Oči su već zaklopljene, otprije. Nožice više nisu hladne. Kroz igru svjetla tonem u neki dublji mrak, kroz tamni prolaz, spiralno do samog izvora svjetlosti.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back To Top