saramago – Magis Dolls

“Music is the most beautiful picture on the picture exhibition”-Report from the workshop

magipersic — Mon, 23 Apr 2018 12:14:30 +0000

Report from the workshop
That time, I brought them the book “Book of the Year”, Afonso Cruz. They protested: books are stupid, books are boring. We were in a circle and everybody had to read just a single sentence aloud. They laughed at the sentences and drawings. By completing the first reading round, they wanted to read more. We have commented on associations, and they led us to memories and our experiences. With the “Book of the Year”, we played a dramatic play, and after that I asked them to extract only one word which stayed in their memory and link it with emotion and picture. And again they mumbled protests, but in five minutes they wrote this:

Music is the most beautiful picture on the picture exhibition.
The stone is the gray soul of the captive.
Egg and man are the same. In each, a tiny chick is hidden.
They followed me home after, commenting – where can one borrow such interesting books? , not all books are boring as the obligatory ones for book reports… and can they come to my home so I can read to them aloud sometimes, because nobody ever read to them before. These children are twelve years old.
This time I refrain from commenting and reflection, because I cannot even express the sadness I feel towards those little souls who wish for real experiences, and joy that remained in my soul as music, awakened by their desire.
(I am quoting Saramago)

“Now the only music was the music of the words, and they are especially written in books, discrete .. because the books that exist in the world, all together, as they say, are as the universe is, infinite …”

“Muzika je najljepša slika na izložbi slika”- izvještaj s radionice

magipersic — Mon, 23 Apr 2018 12:05:42 +0000

Taj put, donijela sam im knjigu “Knjigu godine”- Afonso Cruz. Negodovali su: knjige su glupe, knjige su dosadne. Sjedili smo u krugu i svatko je trebao na glas pročitati samo jednu rečenicu. Smijali su se rečenicama i crtežima. Završivši prvi krug čitanja, poželjeli su čitati još. Komentirali smo asocijacije, a one nas vodile u sjećanja i naša iskustva. S “Knjigom godine”, odigrali smo dramsku igru, a nakon toga sam ih zamolila da izdvoje samo jednu riječ koja im je ostala u sjećanju i povežu ju s emocijom i slikom. I opet su negodovali, ali za pet minuta su ovo napisali:

Muzika je najljepša slika na izložbi slika.

Kamen je siva duša zarobljenika.

Jaje i čovjek su isti. U svakom se krije malo pile.

Poslije su me pratili kući komentirajući – gdje se mogu posuditi tako zanimljive knjige? Nisu sve knjige dosadne kao lektira… I mogu li doći k meni doma da im ponekad čitam naglas, jer im nitko nije prije čitao. Ta djeca imaju dvanaest godina.

Ovog puta suzdržavam se od komentara i promišljanja, jer ne mogu ni izraziti tugu koju osjećam prema tim malim dušama željnih stvarnih iskustava i veselja koje mi je ostalo kao glazba u duši njihovom željom probuđena.

(citiram Saramaga)

“Sada je jedina glazba bila glazba riječi, a one su pogotovo zapisane u knjigama, diskretne… jer su knjige koje postoje u svijetu, sve zajedno, kao što je kažu i svemir beskonačan…”

Saramago

magipersic — Thu, 08 Mar 2018 15:12:05 +0000

Posljednjih mjeseci intenzivno se družim s Jose Saramagom. Nosim
njegove rukopise u krevet, ručam s njime, doručkujem. Slike koje
satavlja u rečenice kao medicinskim skalpelom izrezuju mi kožu,
zarezuju žile i prodiru u crvena krvna zrnca, a i ona druga. Kruže mi
tijelom i postaju mojom dušom. Nemoćna sam od te ljepote. I bojim se,
raspolovit će me. Taj osjećaj poznaju oni koji su slijedili njegove znakove u
rasporedu slova. Prijateljici riječi, Rajni, koja mi je donijela ovo blago u
život, izradila sam Blimundu- junakinju knjige Uspomene na samostan, kao spomen svim onim proganjanima, neshvaćenima, ispred svojeg
vremena. Ljudima svevidima, koje su tako bezrazložno osudili i
satrli, samo zato što su slijedili svoj san…