Neku noć sam dobila svoje ime. Plesala sam u krugu s nepoznatim ljudima na ritmičnu glazbu. U jednom trenutku prišao mi je neki čovjek i rekao : “ Znaš li ti, tko si ti ? “  Teško  pitanje za taj trenutak. Nasmiješila sam se, a on je mjesto mene odgovorio : “ Ti si ona koja priča priče!”  Da,jesam, a tko si ti ?

“ Ja sam onaj koji pleše !” Zaustavila sam se u plesu, krštena  znojem i glazbom, novim imenom i pogledom tražila  Bika koji sjedi. Nije ga bilo. Srećom il nesrećom,oko mene su bili samo Oni koji plešu.

Moj prijatelj kaže da je to samo oblik komunikacije. Čista banalnost! A ja od takvih banalnosti gradim svoje postojanje, usklađujem ritam disanja. Od takvih banalnosti život postaje priča, od takvih interakcija sam sazdana. Za mene, to su pupoljci trešnjina stabla.

Dobrodošao putniče! Očekivala sam te…Ostavi svoju torbu sa strane, pokraj nogu, skini svoj kaput i popij čaj sa mnom. Pripraviti ću ga od biljaka koje poznaju želju srca tvoga i mirisom te odvesti u zaboravljene kutke djetinjstva i snova. Izraditi ću za tebe saće u kojem uvijek ima meda, kutiju za poljupce kada stegne zima i amajliju da te štiti od uzaludnih lutanja. Staviti ću u bocu života kapljicu vedrine, prstohvat radosti, malo vjetra, okus mora…ako mi dozvoliš i pokojeg vjesnika proljeća u dušu ću ti posaditi…Dobrodošao si putniče u zamak od riječi i slika, lutaka i priča, Margareta te pozdravlja!

Noć muzeja 2018 – Priča o maču istine ( Muzej Turopolja)