Srela sam jučer takvog prijatelja. Bio je moj, koliko i svoj. Imao je obrise čežnje i ruke umočene u slikarske boje. Mirisao je na južinu i smijao se kao dijete. Bio je sam, koliko sam i ja bila sama. I zajedno smo bili sami.On utkan u mene, a ja preplavljena. Plavetnilom. Dubinom. Dubokom. Plavom. Noćnom. I tada me prenjio iz sna u snoviđenje. Jasno i bistro sam ih ugledala: te male čamce, kanuiće na površini njegove dubine. Pjesnike, slikare, pisce, kipare, plesače, pjevačice kako umaču svoje kistove, pera, glas i pokret u to obilje i prenose ga u svoj rad. Odvojeni  barkama, a povezani vodom živom. I vidjeh sebe medju njima, zaigranu, bezvremenu, zaštićenu, kako se igram pojavnostima i oblicima. Stvaram lutku od samog njegovog bitka. Od soli. Lutku od soli! To je moj poklon njemu, najvećem Prijatelju. Moja najdraža igračka, nijemih ustiju koja progovaraju kroz tišinu. Krpenog lutka u čijim grudima kuca srce od soli.