Neku noć sam dobila svoje ime. Plesala sam u krugu s nepoznatim ljudima na ritmičnu glazbu. U jednom trenutku prišao mi je neki čovjek i rekao : “ Znaš li ti, tko si ti ? “  Teško  pitanje za taj trenutak. Nasmiješila sam se, a on je mjesto mene odgovorio : “ Ti si ona koja priča priče!”  Da,jesam, a tko si ti ?

“ Ja sam onaj koji pleše !” Zaustavila sam se u plesu, krštena  znojem i glazbom, novim imenom i pogledom tražila  Bika koji sjedi. Nije ga bilo. Srećom il nesrećom,oko mene su bili samo Oni koji plešu.

Moj prijatelj kaže da je to samo oblik komunikacije. Čista banalnost! A ja od takvih banalnosti gradim svoje postojanje, usklađujem ritam disanja. Od takvih banalnosti život postaje priča, od takvih interakcija sam sazdana. Za mene, to su pupoljci trešnjina stabla.